Moj brat je otišao putem Lutovog naroda

Potječem iz jedne prosječne bošnjačke porodice. Djedovi i nane bili su ljudi koji su klanjali beš-vakat, dobročinitelji, hadžije. Roditelji namaze obavljaju povremeno, više su usmjereni na ahlak, dobročinstvo, nesvjesni da je namaz stroga vjerska dužnost. Uslijed životnih okolnosti, moja želja i potreba za vjerom i za praktikovanjem namaza pojavila se početkom srednje škole. Ali, otac mi je zabranjivao da klanjam. Stajao bi pored mene i smijao mi se dok bih obavljala namaz. Nije mi dozvoljavao da idem u džamiju i tražio je od mene da se posvetim “važnijim” stvarima u životu. Mojoj želji za hidžabom oštro se suprotstavio.

S obzirom na to da nisam išla u mekteb i nisam znala da je namaz i hidžab stroga vjerska dužnost, ponekad bih posustajala. Narednih godina malo sam skrenula na put grijeha, izlazila u kafiće, na koncerte… Živjela životom naše omladine. Namaz nisam redovno obavljala, ali sam mu se često vraćala iz želje i iz straha. Bez obzira na to što nisam znala da je namaz farz, osjećala sam strah od kazne kad bih nekoliko dana izostavila namaz. Imala bih običaj klanjati akšam, onda izaći sa društvom u noćni provod, a onda po povratku klanjati jaciju. Dok su drugi pili crno vino, ja bih pila sok od crne ribizle i tako se utopila u društvo, a da niko od ljudi ne bi znao za moju vezu sa Allahom. Morala sam da budem “normalna” djevojka i da živim kao drugi kako bih uspjela sakriti svoj namaz od oca.

Zbog okruženja i neznanja, vremenom sam sve više popuštala u pogledu namaza. Onda me Allah iskušao sihrom. Nisam znala šta se događa. Otac me vodio doktorima, psihologu, ali sa medicinske strane sve je bilo dobro. Svoje simptome istraživala sam na internetu i našla spisak na kome se nalaze svi pod nazivom “simpotmi sihra i uroka”. Prije dvadesetak godina i nije bilo toliko mogućnosti za liječenje sihra. Predlagala sam roditeljima da me vode na rukju, ali nisu željeli da čuju za to. Dugogodišnju vezu sa momkom sam prekinula i odlučila da za muža biram vjernika.

Allah mi je dao da uskoro upoznam svog muža. S jedne strane brak mi je bio velika blagodat. U tom braku mogla sam da slobodno praktikujem vjeru i počnem nositi hidžab, učim o vjeri. Nažalost, s druge strane, moj muž je bio manipulator koji se krio iza vjere i taj brak je završio razvodom. Vratila sam se opet svojim roditeljima i okolnosti su postale gore. Otac je osuđivao sve moje izbore i koristio svaku sitnicu da mi prigovori. Insistirao je da skinem hidžab. Rekla sam mu da bih, ako nastavi, hidžab mogla jedino nikabom zamijeniti, da je to moj izbor i da je vrijeme da prestane pričati na tu temu. Tada se situacija donekle smirila.
________________________

U tom periodu tražila sam od brata da odemo na rukju, jer je moje psihičko stanje, uslijed životnih okolnosti i sihra, doseglo do tog stepena da sam vapila za izlazom. Međutim, nisam naišla na podršku. Ostala mi je samo i jedino dova. Kroz nekoliko dana dobijam poziv od brata, koji mi kaže da je shvatio da sam u pravu, kako postoji džinski svijet i da ih je vidio. Tad je završio na psihijatriji. Bila sam jedina osoba sa kojom je htio razgovarati prvih dana. Čak ni sa doktorima nije komunicirao. Obilazila sam ga, brinula o njegovoj higijeni, učila ga da uzme abdest, da obavi namaz. Tada mi je rekao da je čitav život imao naklonost prema muškarcima, da dugo ima takve snove i da je jedno vrijeme čak i imao muškarca s kojim se viđao. Shvatio je da mu je namaz pomogao da se te želje i naklonosti smire i odlučio da po izlasku iz bolnice idemo na rukju. Tada je počeo razgovarati i sa doktorima i rekao im da on nije pacijent za psihijatrije, nego da ima problem sa džinsko-šejtanskim svijetom i da treba ići na rukju.

Brzo po izlasku iz bolnice otišli smo na rukju i nakon što je ustanovljeno da oboje imamo problem sa sihrom, učaču rukje povjerio je svoju životnu priču. Od prve rukje, više nikad nije popio tabletu za smirenje. Okrenuo se vjeri. Namaz redovno obavljao. Svoje društvo podložno korištenju alkohola i droge zamijenio je društvom vjernika. Magistrirao je na fakultetu. Zaposlio se. Kroz nekoliko mjeseci upoznao je jednu sestru za brak iz vjerničke porodice, porodice hodža i hafiza. Ona je još uvijek bila studentica i očekivali smo da će doći do braka po završetku njenog studija.

Međutim, brat se nakon dvogodišnje veze sa njom odlučio povući. Rekao je da smatra da zbog svega što je prošao u životu, nije vrijedan takve djevojke. Objašnjavala sam da je onaj koji se iskreno pokaje od grijeha isti kao onaj koji nema grijeha. Nažalost, do njega to nije dopiralo. Odselio se i narednog ramazana dolazi mi u kuću u toku dana. Sjeda i pali cigaretu. Priča mi kako on ipak ne može protiv sebe, da je prestao ići na rukje i da je to njegova priroda, da ga moramo prihvatiti takvog. Prijatelj sa kojom odlazi na vikendicu nije mu samo prijatelj, nego je to njegov momak. Nažalost, slutila sam da je to tako i nije me baš mnogo zatekla ta vijest.

Čak sam i ocu govorila da mu zabrani odlaske na vikendicu. Brat mi je predložio da ga upoznam. On je taj vikend došao sa njim i njegovom sestrom i sestričnama. I prihvatila sam. Odlučila sam da ga pokušam izvući sa stranputice kojom je pošao. Mladić s kojim se viđa također ima muslimansko ime. I on i sestra potpuno istetovirani, sa cigaretom u ruci pričaju o svom životu. Oni su oboje nezaposleni. Zet, njen muž, u zatvoru zbog kriminala. Taj mladić mi priča da je, kada je došao u tešku životnu situaciju, iako nije znao ništa o islamu, otišao u džamiju, spustio lice na tlo i zamolio Allaha za izlaz. I izlaz je došao. Kaže kako je bio svjesan da mu samo Allah može pomoći. Gledam ih. Obojica znaju za Allaha, a ipak svjesno odlučili da Mu budu nepokorni. Odlučili da se prepuste poganluku i izopačenim strastima na dunjaluku svjesno birajući put ka vječnoj vatri.

Znala sam s kojim sam ciljem s njima i sva atmosfera je bila podnošljiva dok nisam vidjela njih dvojicu jednog pored drugog kako se zaljubljeno gledaju.

Pokušala sam s njim nasamo razgovarati, objasniti mu da i ja kao žena imam potrebe, pa ipak ne tražim razumijevanje ljudi oko sebe da zadovoljim svoje potrebe na ružan način. Objasnila sam mu da treba prekinuti s takvim načinom života, pa makar i bio sam cijeli život. Predložila da svoj smiraj traži u Allahovom zadovoljstvu i zadovoljstvu roditelja. Sve što sam zauzvrat dobila su uvrede i psovke. Nazvao me ekstremistom i nekim kome je najbolje opasati se eksplozivom i raznijeti. Kazao je da Bog nije sujetan kao ja i da je On milostiv i da oprašta. Optužio me da sam im se približila sa ciljem da ispitam ko je taj mladić kako bih ga dodatno osramotila pred roditeljima.

Shvatila sam da oni koji odaberu taj put sebe stavljaju u ulogu žrtve. To im jedini odbrambeni mehanizam. Takvi ljudi ne mare za emocije drugih, već se povode za svojim strastima. Strasti uzimaju za vodilju u životu svjesno srljajući u propast.
_______________________

Nijedno životno iskušenje nije mi teško palo kao to tada. Posmatrajući izbezumljenost roditelja, posebno majke kada su se njih dvojica pojavili na vratima da ga majka upozna. Njena uznemirenost. Blijedo lice. Drhtavi glas moje majke kada govori: “Njemu se i glas promijenio i pokreti….” Njena duga šutnja nakon koje reče: “Bolje da ga nema nego da bude to što jest. Više u njemu ne vidim svoje dijete.”

Zar da majka poželi da joj Allah uzme dijete? Zar da otac kaže: “Zar ne vidiš koliko sam blijed? Utroba me moja boli. Koga sam ja hranio?”

A sjećam se kad sam ocu govorila: “Babo, pusti me da budem muslimanka. Pusti me da učim Kur’an. Pusti me, babo, da se udam. Ne tjeraj, babo, od mene one koji žele da se mnome ožene. Babo moj, bojim se da će te stići kazna. Sprečavaš i mene i brata da Allahu budemo pokorni. Bojim se da ćeš doživjeti da ti se sin ne oženi, a toliko silno želiš da oženjen bude, baš zato što meni otežavaš u tome.”

I eto, zulum mi je činio. Spletke pravio. Otac moj koji je mene optuživao za bratov odlazak na psihijatrijsko liječenje. Moj otac koji me optuživao da sam kriva, jer brat nosi potkraćene pantole i pušta bradu. Progovarao mi govoreći da bismo bili bolji da nismo vjernici. I stiglo ga tamo gdje mu je najbolnije.
________________________

Sada imam brata živog, ali brata nemam. Više ga i ne poznajem. Sve i da hoću, on bježi od svakog kontakta sa mnom. Otišao je putem Lutovog naroda. Brat moj po ocu i po majci. Nekada i brat naš po vjeri.

Boli. Posebno u danima kada se oni ponose svojom zabludom i šetaju Sarajevom. Boli što tek mala grupa ljudi izađe da digne glas protiv toga. Nesvjesni da šutnja znači odobravanje. Nesvjesni da zbog svoje šutnje sutra mogu dočekati da njihovim potomcima to bude normalno i da im djeca njihova budu nosioci duginih zastava.

I opet je brat u očima mog oca vredniji. Ja sam ovisna o ocu finansijski radi djece koja imaju minimalnu alimentaciju od oca muslimana koji novac daje “u hajr”, a na sudu svjedoči da novca nema za svoju djecu.

Izlaz još uvijek tražim. Ne nalazim ga, ali znam da je pitanje dana kad će Allah poslati olakšanje. I ljudima šutim o svom stanju. Svi misle da živim savršenim životom i zavide mi, a kako je meni samo Allah zna.
___________________

Ovo sam pisala da bude opomena svima. Ne činite drugima zulum bilo kakve vrste, jer će se vama vratiti. Ni riječima, ni rukom, ni djelima. Čuvajte svoje porodice od Vatre, ustrajno hodeći Allahovim putem. Ne dopustite da vam nevjerovanje bude draže od vjerovanja. Ne tjeraje svoje najbliže sa Allahovog puta. Allah je Milostivi, ali On i strahovito kažnjava. Njegova kazna i opomena stižu i na dunjaluku.

Sestra L.
___________________

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice