Moj povratak Gospodaru

Ovo je prica jedne posjetiteljke ove stranice:
Rodjena sam kao muslimanka,u nasoj su se kuci oduvjek bajrami slavili, postilo se, a od malih nogu sestra i ja smo isle u mekteb. Uvjek smo se radovale mektebu i bile smo jako tuzne kad su ga ukinuli. Ponjeli smo znanja, hvala Allhu, koje ostaje zauvjek u srcu. Sada smo odrasle i udane sretno hvala Gospodaru, ali do prije 4 god moj zivot nije tekao onako kako sam ga ja sebi zamisljala. Imala sam sve…

steknuto s muzem, ali svadje nisu prestajale. Samo Allah zna koliko sam suza prolila u tim godinama i kako sam osjecala prazninu, tesku prazninu koja se ne moze opisati. Zivot mi se okrenuo jedan dan prosle godine kada sam srela svoju prijateljicu koja se pokrila. Ona me je kao i svaki dobri vjernik i sestra uputila na ove islamske stranice da malo citam. I tako je i bilo bez dvoumljenja pocela sam citati,sto sam vise citala znala sam da sam na pravom putu,jer znala sam da niko problem ne moze okloniti nego Allah.

I priznala sam sebi: “Zaboravila si ti Allaha, tako i on tebe ostavi u problemima i u iskusenju.” Obavjetila sam muza o mom citanju, i on mi je priznao da se i on osjeca kao ja i da moramo potraziti spas. Jednu noc sam citala jedan hadis i ne znam koliko sam se isplakala, a srce se otvorilo ka putu svoga Gospodara. Ustala sam to jutro na svoj prvi sabah i to mi je bio najsretniji dan u zivotu. Zaspala sam odmah i sanjala ko vidim sebe ,a oko mene na milione ljudi i svi vicu u jedan glas: “Allahu Ekber”!

Ustala sam i otisla do one prijateljice da je obavjestim o svom povratku Gospdaru. Dobila sam i prvu hediju tad i bila presretna, obavjestila sam i muza o svom povratku, a on je se zahvalio Allahu. Pobacala sam svu svoju staru odjecu i bez dvoumljena u mom ormaru su se pronasli hidzabi i sve ostalo. Dva mjeseca nakon mog povratka vjeri, Gospodar mi je uslisio dovu da mi i muz pocne obavljati namaz. Nisam znala kud bi od srece, da li bi plakala ili se smijala. Vjest o nasem povratku vjeri nasim familijama nije bila bas ugodna,ali evo poslije godinu dana smirilo se sve.

Sada sam sretna, nasretnija zena na svjetu, kojoj osmjeh ne silazi sa lica. Najdraze mi je vidjeti svoga muza i veceg sina kako odlaze u dzamiju, a manji ostaje kuci i obavlja namaz zajedno samnom, mada su mu tek 2 godine. Dovim za sve vas, bracu i sestre i one koje se dvoume,da pozure jer nikad ne znas kad ti smrt moze pokucati na vrata,a tad povratka nema da se pokajes svom Gospdaru!Da vas Allah sve nagradi u uputi i da se druzimo vi zajedno u Dzennetskom hladu i miru!

Vasa sestra Ummu Amar!