Moj put do Islama

Kao vecini bosnjaka i moj zivot se sastajao lutanjem od koncerta do koncerta u mnogobrojnim kaficima. U jedno vrijeme me nije cak ni to zadovoljavalo pa sam odlucio sa drustvom otic do Egipta da se tamo jednom za uvjek “provedem”. Nekoliko dana nismo spavali da nebi slucajno koji kafic zaboravili obic. Sjecam se, nakon nekoliko flasa harama, bilo je 05.00 sati, 1 januar. Sjedeo sam u taxiju na putu ka hotelu a kraj mene je sjedela jedna ruskinja. Sunce je tek izlazilo nad pustinjom i u jedno vrijeme se sofer taxija okrenuo prema meni i upitao me dali hocu da kupim hascha od njega. Nekako sam…

prevladao sejtana pa sam stigao u hotel bez ruskinje i bez hascha. Cak je htjeo sofer da mi naplati vise ali je moj bosnjacki mozak to shvatijo i u tome stanju u kojem se nalazio. Kad sam se probudio shvatio sam sta sam mogao uciniti te noci pa sam odlucijo ostaviti flase sa haramom.
Ostalo je jos par dana odmora a ja sam iskoristijo to vrijeme slikajuci dzamije i pricati sa prodavacima u buticima. Sjecam se jos uvjek onog covjeka, bez papuca a sa osmjehom na licu, koji je nakon sabah namaza vukao svoju prikolicu u kojoj je nesto prodavao.

Pri slecanju u Svedsku, shvatio sam da jos uvjek vjerujem u Allaha jer sam ga u tome trenutku molio kao nikad pre zbog tresanja aviona. Sav radostan jer sam preziveo sletanje, na aerodromu sam prvu osubu pozdravio sa velikim osmjehom. To je bila jedna starija zena, malo vise klase. Pogledala me je, naljutila se i rekla mi jezikom i rukama da sam usmrdeli izbjeglica. To me je potreslo jer nisam mogao shvatiti da osoba koja ima sve ovodunjalucko moze biti toliko zla dok druga osoba bez papuca moze biti toliko radostna.

Godina dana bez alkohola je prosla i vrijeme je bilo slaviti jos jednu novu godinu. Otisao sam sa roditeljima u Holandiju kod rodbine koja je klanjala i obavljala druge islamske duznosti. To mi je smetalo i smatrao sam to cudnim ponasanjem ali da se nebi raspravljao pristao sam klanjati sa njima kada su me zvali na namaz. Rodjak mi je pricao o poslanicima i vjerovjesnicima, a posebno mi se svidjela prica o Sulejmanu kada je cuo mrave kako upozoravaju da ih ne zgazi.

Pa kad sam se vratio u Svedsku babo je imao jednu knjigu o vjerovjesnicima te sam je procitao i shvatio da postoji jos poslanika osim Muhammeda s.a.w.s. U potrazi za vise znanja o Islamu , poceo sam uciti Kur’an i tada se sve preokrenulo, na ispranu stranu.

U mojoj dusi su se jedna velika vrata otvorila i kao da me je neka snaga uvukla u Islam. Osjetio sam ogromnu potrebu ucenju Kur’ana i kada sam se probudio sledeci dan morao sam pasti na sedzdu Allahu swt. Nesto me je, elhamdulillah, podsticalo da klanjam sve namaze, pa sam cak jednom prilikom dok sam bio sam na namazu osjetio (video) nesto ispred mene koje mi je pokazivalo pokretima kako ispravno da obavljam salaat.

Za svaki trud i zrtvovanje na Allahovom putu me je ubrzo stigla nagrada pa sada, elhamdulillah, imam zenu vjernicu i cerku od sest mjeseci sa plavim ocima koje sam uvjek zeleo. Majka se pokrila prie par dana a babo mi je, zahvaljujuci Allahu, postao kao najbolji drug. Pa se cesto nasmejem kad pomislim da sam sada ja jedan od onih ”cudnih” koji obavljaju redovno namaz i mogu zivjeti zivot radostan makar nemao ni papuce na nogama.

Muhammad Abu Zaynab, Halmstad