Moj put je bio težak

Svaku priču je teško započeti, posebno priču o svom životu. Kad pišem, nastojim da ono što želim opišem u najkraćim crtama i tako ću i ovu svoju priču nastojati skratiti što je moguće više. Iako nisam pisac, ipak veliku želju imam da vam opišem kako sam stigla do svog pravog i istinskog puta.

Dolazim iz jednog malog kršćanskog gradića u Hrvatskoj, pa tako sam i ja odgojena u kršćanstvu. Mada ne znam razlog, kao dijete nije me to privlačilo, kao ni crkva, ali po čitanju Biblije, shvatila sam da Bog postoji i da je samo jedan i niko mi nije mogao dati suprotno ubjeđenje u nešto drugo. Zbog roditelja i sakramenata koje moraš primiti u kršćanstvu, odlazila sam u crkvu da ugodim roditeljima i da oni budu zadovoljni. Kad sam odrasla, postala djevojka, isto kao i svi mladi, izlazila sam, družila se sa prijateljima. Standarno, u kakvom si krugu ljudi, tako se i ponašaš.

Sad dolazi period kad se moram prisjetiti najbolnijeg dijela svoga života, a to je bio period kad sam stupila u brak u kojem sam bila dvanaest godina i u kojem sam dobila, Božijom voljom, četiri prekrasne kćeri. Ja sam od onih koji dobro poznaju šta znači biti ponižen, odbačen i da ne nabrajam dalje. Došla sam do tog trenutka kada više nisam mogla da izdržim nasilje i boli koje mi je zadavao moj bivši muž. Odlučila sam se na razvod braka gdje je sve u presudi išlo u moju korist i gdje sam dobila skrbništvo nad svojom djecom, a to je ono što sam željela, drugo mi ništa nije bilo važno.

Početi život ispočetka, nimalo nije lako kad uz to znaš da moraš da brineš o svojoj djeci i da im ništa ne fali. Bilo je puno noći koje sam provela plačući i moleći Boga za novu snagu kako bih jutrom bila dobra majka sa osmijehom na licu. Puno sam puta tonula prema dnu i puno puta željela odustati, ali, eto, nisam. Hvala Bogu što nisam i što sam se nastavila boriti svim svojim snagama za svaki novi dan. Zahvalna sam Bogu jer znam da me je On kroz sve strpljivo vodio hrabrio i bio uz mene da stignem doovdje gdje sam sada, kad sam upoznala i onu drugu stranu života koja se zove sreća i radost.

Sad dolazi dio kad je moja duša dobila novi život i spoznala pravo bogatstvo. Radila sam sezonu na moru gdje sam upoznala dosta ljudi, mojih radnih kolega koji su većinom bili muslimani. Od njih jedan veoma drag čovjek počeo mi je pričati o islamu. I tako danima, malo-pomalo, pričao mi je uvijek nešto novo što je mene oduševljavalo, da bi mi jedan dan poklonio prijevod Kur’ana na hrvatski. Bila sam presretna i onda sam svakim danom poslije posla čitala. I sve više me je zanimalo o islamu i počela sam da slušam puno predavanja Safeta Kuduzovića, Elvedina Pezića i Seada Islamovića.

Počela sam da se pridržavam zabrana koje su pisale u Kur’anu, kao nejedenje svinjetine, alkohol itd. Počela sam da učim sure i molitve napamet koje se uče u namazu. I tako godinu dana učim, proučavam, svakim danom čitam ili slušam o islamu. Uz to, Allahovom uputom upućena sam na učenje sufare u udruženju “Bejan” gdje sam upoznala puno divnih sestara koje su mi dale veliku podršku jer je teško sve naučiti kad nemaš oko sebe muslimana niti džamije…

Moj put je bio težak, ali se isplatilo jer sam dobila nešto što se ne može kupiti novcem, što dobiješ uputom od svoga Gospodara. Moj Gospodar me isto tako uputio da dana 27. 11. 2020. u petak se čujem sa Dževadom Gološ i izgovorim šehadet. Hvala Allahu na uputi. A svim onima koji su bili uz mene i koji su mi podrška, neka im dragi Allah podari svaki hajr.

Tekst poslala sestra I. P.
_____________________