Moji prvi ramazani

Ne sjećam se kada sam prvi put zapostila, da li sam imala pet ili osam godina, da li mi je bilo teško postiti. Znam samo da nikada nisam „našivala“ što bi se u mom gradu reklo, već sam odmah zapostila. Uvijek sam bila tvrdoglava, ili sve ili ništa. Nisam prihvatala olakšice. Post je post i ja želim da mu dam pravo značenje. Možda i nisam upravu, ali takav stav kakav sam imala od malena, doveo me do toga da svake godine dočekujem ramazan sa neopisivom radošću i da ga ispraćam sa teškom tugom u srcu. Pa zašto onda pišem na ovu temu?…

Inače ne uzimam telefon u ruke čim se probudim. Međutim, ti su dani, prije dvije godine, bili posebno važni. Svakog sam trenutka iščekivala objavu konkursa za upis na fakultet. Opušteno sam prelazila preko novijih objava na stranici fakulteta, kada sam ugledala ono što sam sa strepnjom čekala. Uznemirena, nazvala sam prvo mamu, rekavši joj kako ću propustiti voz, jer neću otići na upis prvi dan. A mati kao mati, odmah zove prijatelje i rođake da pomogne svome djetetu. O Allahu, ima li iko poslije Tebe, milostiviji od majke? Zaboravila sam napisati, bio je ramazan. I tad je Allah Uzvišeni spustio svu svoju Milost na nas i omogućio mojoj mami da uspije naći prijevoz i skupiti sve potrebne dokumente za upis, u roku od pola sata. Dok smo se vozili u autu, nervozni zbog nedostatka vremena, mamina rodica mi reče: „Ne sikiraj se Mino, ako ništa, Ramazan je, Allah će ti pomoći…“ I zaista je pomogao. Svaka prepreka koja nam se našla na putu je bila uspješno riješena, pa sam upisana treća po redu na odabrani fakultet. Elhamdulillah.

Nedugo zatim, dok sam sa drugaricama spremala veliki iftar za više od hiljadu ljudi, iz dosade uđoh na stranicu faulteta, i ugledah spisak primljenih kandidata. Stojim u džamiji, naslonjena na prozor, gledam kako svijet pristiže, akšam samo što ne zauči, i čitam jednu od najljepših vijesti. Toliku sam sreću osjećala da je nisam znala ni pokazati. Elhamdulillah.

Godinu poslije toga, još jedan Ramazan dočekujem. Ovog puta sama, u Sarajevu, kilometrima daleko od mojih. Spremam svoj prvi iftar, pokušavam ne misliti ni na što osim na lijepo. Ali džaba. Ovo moje srce bijaše uporno u namjeri da me podsjeti kako je lijep ramazan u krugu porodice. Ma šta lijep? Neprocijenjiv. Silno sam željela biti pored svojih, nećkati se kada me mati zove na sehur i strpljivo čekati na balkonu ezan i kandilje. Uprkos svim željama koje su strujale glavom, znala sam da ovdje imam obaveze koje sam sama izabrala da obavljam. Za dva dana dolazi ispit za uslov. Nisam potpuno spremna. Nisam naučila sve. Ali… u svakom trenutku Allah naša stanja mijenja. Pa, ramazan je.

„Kolegice, dobili ste pitanje, zašto ne pišete ništa?“
„Izvinite profesore, ali ja ne znam ovo pitanje…“
„Kako ne znaš? Pa to je najlakše pitanje od svih… Suza. Kako ne znaš pisati o suzi?“
Probudih se.

„Bože na hajr, pa ja nemam  ispitno pitanje o suzi. Šta ja to sanjam? … Ili možda… Čekaj, ako je suza vezana za suznu žlijezdu, a suzna žlijezda se opisuje u pomoćnim aparatima oka, onda je to to! Moram ja to naučit’, ko zna šta može Allah dat’.“

I dok koračam uskom uličicom natkrivenom prirodnim hladom prema fakultetu, u sebi ponavljam jedne te iste riječi, sa osmijehom na licu: „Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.“ (Et-Tevba, 51) Te riječi su mi donosile neopisivo olakšanje, spuštale mir na mene i ulijevale mi snagu. Nisam htjela biti nervozna, nisam se htjela bojati. Čega se ja to bojim? Ispita? Profesora? Ishoda? Ne dušo, ti si samo obični rob Vječnoga, Njega treba da se bojiš.

Uzimam dva papira na kojima su moja dva pitanja. Ne drhtim, ne znojim se, ne strepim.
„Možete otvoriti papire. Ko ima dvije parcijale, a jednu nije spremio, može od nje odustati…“
Na jednom papiru pisaše: pomoćni organi oka.  „...pa koju milost Gospodara svoga poričete…?“

Ja ne mogu riječima opisati šta sam osjećala u tom trenutku. Znam samo da je stao cijeli svijet. Ništa se nije micalo oko mene. Bili smo sami san i ja. Suza koja me dovela do ispitnog pitanja. Allahova Milost koja me dovela do pobjede. Nakon dva dana su izišli rezultati ispita, i ja sam položila oba, te tako stekla uslov za upis na drugu godinu studija. Istog sam se momenta spakovala i pohitila na stanicu kako bih došla kući prije iftara. Svojoj kući, mojim roditeljima.

Ovog ramazana sam opet sama, u Sarajevu. Međutim, ovog ramazana se ni blizu ne sluti ishod akademske godine. Preda mnom je mnoštvo ispita i borbe. Svakog dana, početkom juna, po jedan ispit, a zatim, svakog trećeg. Raspored je popunjen. I vidim: ovaj ramazan neću provesti kod svoje kuće, čekajući budna sehur, birajući odjeću za sabah i teraviju. I boli me to. Jer su ramazani kod kuće najljepši. Miriše mi moja prva halva. Najukusnija koju sam ikad probala. Ali svejedno… plačem, skoro jecam, duša me boli. I onda kažem sebi: „Nezahvalna si. Imaš sve što ti treba, i previše. Kako je nekom ko to nema i neće imati? Ti se boriš znanjem, nervozno iščekuješ rezultate ispita, dok neko čeka vijest da li su mu živi otac, majka, brat ili žena. Zahvali se Allahu, i nastavi dalje, podignute glave, ispunjenog srca!“ Elhamdulillah.

To su moji prvi ramazani. Svi prethodni su bili lijepi, najljepši, ali ovo su moji prvi ramazani u kojima mi se proširuje poimanje Allahove milosti, u kojima ih dočekujem sama, u kojima na svojoj koži osjećam kako je boriti se i biti odrastao čovjek. Znam, bit će još mnogo bitki, možda neću u svakoj biti pobjednik. Ali znam da će ono što u srcu nosim, tu ljubav prema Uzvišenom, koja u ramazanu ima vrhunac, uspijeti održati me živom. Elhamdulillah.

Sestra E. D.