Mu’džize Sulejmana a.s.

Zatim pozva svog vezira ‘Asifa’ koji je bio mudar i ucen. Vezir je smatrao da sejtan govori istinu te rece Sulejmanu: “Allahov vjerovjesnice, sejtani ne pridaju znacaj nijednom biseru. Mora da je dzinn koji je oteo biser poticnjen nekom kralju-covjeku…

Mu’džiza sa džinnom

Sulejman, a.s., kao sto mu je bio i obicaj, izade i ode u Bejtu-l-Makdis dok je napolju puhao jak vjetar. Tamo proboravi, obozavajuci Allaha, dz.s, u svom mihrabu sve do pola noci. Kada je htio da se vrati, ukaza mu se Allahovo, dz.s., svjetlo i on osjeti kako mu dusu prelise svjetlosne zrake. Njegov se jezik pokrenu a usne prosaptase: “Daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, nece imati! Ti uistinu, bogato darujes.” (Sad, 35)

Sulejman, a.s., osjeti kao da se nalazi u snu iz kojeg se tek pred sabah probudi. On se vrati u svoj dvorac, sjede na prijesto i razmisli o onome sto je vidio u svom mihrabu i o dovi koju je uputio svome Gospodaru.

Tada zacu neki glas koji mu rece: “Allah, dz.s., se odazvao tvojoj dovi i potcinio ti ono sto nikada nikom nije potcinio.” Potcinio mu je vjetrove koji su puhali tamo gdje je on htio i kako bi tjerali kisne oblake i pokretali lade. Takoder, dzinne i sejtane koji su za njega gradili kuce i dvorce. Pripremali su zemlju za obradivanje i kopali bunareve za navodnjavanje. Allah, dz.s., mu je ucinio pokornim ptice i ostale zivotinje koje su mu bile odani podanici. Sulejman, a.s., je bio zahvalan rob i neprestano se zahvaljivao Allahu, dz.s., kojem je iskreno robovao.

On rece: “Gospodaru, radi blagodati oje si podario meni i mome ocu, poklanjam Ti svoju dusu u pokornosti i borbi na Tvome putu, zato me ucvrsti na ovom putu.

– Borit cu se protiv siromastva koje ponizava Tvoje iskrene robove.

– Objavit cu rat svakoj vrsti nasilja koja je pritiskala Tvoje prijasnje robove.

– Dok sam ziv borit cu se protiv onih koji Ti druga pripisuju i koji su Ti nepokorni.” Tada zacu kako meleki rekose: “Amin!” i pade na sedzdu Allahu, Snaznom i Velicanstvenom.

Sulejman, a.s., se borio protiv toga da ga sejtan ne zavede i da se ne osili radi prostranog kraljevstva koje mu je podario Allah, dz.s., i jake vlasti koju nije posjedovao niko prije, niti poslije njega. Sve ove blagodati potcinjene su Sulejmanu, a.s., kako bi on uspostavio blagostanje i izgradio naselja. Ladje, koje je pokretao Sulejmanov, a.s., vjetar krenuse i vratise se sa trgovackom robom i porezom iz drugih zemalja i krajeva.

Dzinni pocese sa kopanjem i gradnjom bunareva u pustinji i obradivanjem zemlje oko njih. Takoder, pocese klesati kamenje u brdima i graditi gradove i naselja s prostranim ulicama i velikim trgovima. U centru svakog grada postavili su ogromne kazane isklesane od kamena, slicne loncu u kojem se kuha hrana, samo sto su bili dosta veci. Zatim bi se napunili kisnicom i iz njih bi navodnjavali okolnu zemlju. Kada bi grad lijepo uredili i ukrasili, ljudi bi se naseljavali, obradivali okolne doline i navodnjavali ih bunarskom vodom i kisnicom tako da se sve zazelenilo.

Svuda zavlada red i mir te su ljudi zivjeli u blagostanju, obozavajuci Allaha, dz.s., koji im je poklonio te darove i opskrbu. Poveca se broj gradova i broj obradivih polja u pustinji. Sinovi Israilovi su zivjeli u blagostanju koje nikada prije nisu zapamtili. Suljemnaov dvorac bio je prekrasan i ubrajao se u najljepse gradevine tog doba. Sagraden je od mramora a zidovi su mu bili oblozeni zlatom. U njegovoj blizini nalazile su se kasarne s vojskom i konjusnice.

Kraljeve riznice su bile ispod dvorca zakopane duboko u zemlju. Do njih se dolazilo podzemnim tunelima, na kraju kojih su se nalazila ogromna vrata koja su cuvali dva dzinna. Jedna od mu’dziza koje su darovane Sulejmanu, a.s., je bilo i to sto su dzinni svakog dana izlazili: jedni su odlazili u brda kopati rudnike i vaditi zlato i ostale rude. Drugi bi ronili u moru i trazili najskupocjenijie bisere.

Uvecer su se vracali i sakupljeno ostavljali u Sulejmanove riznice i potom zakljucavali sva vrata na njima. Zatim bi tunelom izlazili do dvorca i zaljucali velika vrata. Kod vrata bi ostajala dva dzinna, najplemenitijeg roda, cijem pogledu nista nije moglo umaci. Tako bi izlazili i vracali se svaki dan dok ne napunise zemaljske riznice svakojakim plemenitimm rudama i dragim kamenjem kojima se ni covjek ni dzinn nisu mogli pribliziti. Sulejman, a.s., je zestoko kaznjavao dzinne-sejtane koji su mu bili neposlusni. Zatvarao bi ih u staklene flase i tu bi ostajali citav zivot.

Jednog dana mu dovedose dzinna-sejtana okovanog u lance i kad upita sta je skrivio, oni mu odgovorise: “Izgubio je veliki biser kojeg je nasao u moru, i nije ga predao kraljevima riznicarima.” Sulejman, a.s., upita: “Sejtane, gdje si ga sakrio?” Dzinn-sejtan rece: “Zaronio sam zajedno sa ostalima i izvadio biser velicine covjecije glave. Niko nije prije vidio ljepsi i sjajniji od njega. Mislio sam da cu sa ovim biserom postici to da budes sa mnom zadovoljan citavog mog zivota. Ali, pri povratku iznenadio me jedan dzinn-sejtan, odmetnik i silnik koji se pojavio odnekle s neba. Oteo ga je od mene i pobjegao negdje prema jugu. Oblaci su ga sakrili tako da ga nisam mogao stici.”

Sulejman, a.s., rece: “Ako je istina to sto kazes postrojit cu sve dzinne i ti uzmi biser od onoga ko ga je oteo od tebe.” Dzinn-sejtan rece: “Da je to bio neko od dzinna iz tvog kraljevstva ne bi mi mogao umaci, ali je ovaj pripadao drugoj vrsti dzinna koji zive u drugoj kraljevini.”

Sulejman naredi ga ga bace u tamnicu dok ne provjeri da li govori istinu. Zatim pozva svog vezira ‘Asifa’ koji je bio mudar i ucen. Vezir je smatrao da sejtan govori istinu te rece Sulejmanu: “Allahov vjerovjesnice, sejtani ne pridaju znacaj nijednom biseru. Mora da je dzinn koji je oteo biser poticnjen nekom kralju-covjeku. Allah, dz.s., je ucinio da se ovo dogodi kako bi te podjsetio na tvoj zavjet da ces se boriti na Allahovom putu u znak zahvlansti za gradove koje ti je potcinio.

Medutim, tebe je skupljanje bisera sprijecilo da ispunis svoje obecanje. Mislim da bi trebao krenuti tragom ovog dzinna-odmetnika dok ne otkrijes koji od kraljeva ga je poslao. Mozda je to kralj-vatropoklonik koji uzima bozanstva mimo Allaha, dz.s.,”

Sulejman naredi da se sejtan koji je pronasao biser oslobodi a zatim razmisli o vezirovim rijecima i poslije ode u svoj mihrab u Bejtu-l-Makdisu i tu proboravi do pola noci. Ujutro, on naredi vojsci da se spremni i krene u ratni pohod prema jugu.

Događaj s mravom

Tog dana izade Sulejman, a.s., jasuci na predivnom sivom zdrijepcu. S njegove desne strane jahali su konjanici – ljudi na crvenim, a s lijeve strane – dzinni na crnim konjima. Iza njega je isla bezbrojna pjesadija sacinjena od ljudi i dzinna a iznad, ptice koje su se podijelile u skupine i rasirivsi krila, stitile ovu velicanstvenu vojsku od vrelih suncevih zraka.

Vojska se pokrenu i neprestano su putovali kroz pustinju, a kad dodose do mravlje doline jedan mrav rece: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete.” (En-Neml, 18) Sulejman, a.s., koji je razumio govor mrava, nasmija se kada ovo cu i rece: “Gospodaru moj, omoguci mi da budem zahvalan na vlagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da cinim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje.” (En-Neml, 19)

Sulejman osjeti velicinu mu’dzize koju mu je Allah, dz.s., podario, a to je da je cuo i razumio govor mrava koji je dopirao iz zemlje i koji se jedva golim okom vidio. To je bilo, Allahovom voljom i moci, darovano samo Sulejmanu, a.s., i nikom drugom mimo njega. On naredi da se na tom mjestu postave satori i da se vojska odmori jedan dan i jednu noc. Kada se vojska spremi za polazak, po ostatke hrane dodjose mravi i pocese je prenositi u svoje kuce. Sulejman, a.s., promijeni pravac i krenu prema pustinji.

Putovali su nocima i danima a da nisu naisli ni na kakvu oazu u kojoj bi se odmorili niti izvor s kojeg bi se napili, tako da su im rezerve vode potrosene. Oni koji su bili zaduzeni za vodu dodose Sulejmanu, a.s., i obavijestise ga o tome. Tada Sulejman, a.s., iskoristi blagodat kojom ga je Allah, dz.s., odlikovao, odnosno mu’dzizu na koju ga je Allah, dz.s., podsjetio, a to je da su mu dzinni potcinjeni. On im odmah naredi da iskopaju bunareve i izvade vodu iz zemlje. Oni iskopase ali ne nadose vodu. Pokusase ponovo na vise mjesta ali ni u jednom bunaru voda ne potece, te se izgubljene nade vratise Sulejmanu, a.s.

Neko rece Sulejmanu, a.s.,: “Jedino hudhud (pupavac) ima osjecaj pomocu kojeg moze otkriti u kojim slojevima zemlje se nalazi voda. On je taj koji nam moze pokazati gdje se nalazi voda blizu povrsine zemlje.” Sulejman, a.s., tada naredi svom komorniku: “Dovedi mi brzo pupavca.” On ode ali se brzo vrati i rece: “Vladaru, pupavac nije tu.”
Kada je to cuo Sulejman, a.s., se naljuti, postroji sve ptice a mjesto pupavca je bilo prazno. On rece: “Zasto ne vidim pupavca, da nije odsutan?” (En-Neml, 20) Gavran rece: “Vidio sam ga kako u drustvu drugog pupavca odlazi prema jugu.”

Sulejman, a.s., rece: “Ako mi ne dode sa jakim dokazom kojim ce opravdati svoju neposlusnost i krsenje mojih naredbi teskom cu ga kaznom kazniti ili cu ga zaklati, osim ako mi dode sa jakim opravdanjem za svoju neposlusnost.” Asif, Sulejmanov, a.s., vezir rece: “Ovo je prvi put da ova sicusna ptica napravi prekrsaj. Uvijek je bio uzor pokornosti i odanosti. Mora da se dogodilo nesto sto mi ne znamo.”

Sulejman, a.s., rece: “Kakva se tajna krije u odsustvovanju pupavca?”
Asif rece: “Bojim se da smo se isuvise priblizili dolini dzinna pa je njihov voda upotrijebio sihr (caroliju) i varku da zalutamo od mjesta gdje se nalazi voda i zarobio pupavca kako nam ne bi otkrio izvore vode. Jedan od dzinn-sejtana me je obavijestio da je cuo u unutrasnjosti brda glasove dzinna. On je pokusao da im otkrije tragove ali nije uspio naci put kojim su dosli niti mjesto na kojem se nalaze. Takoder, ispoljio je bojazan da smo sada zatocenici jednog od sejtanskih vladara.”

Sulejman, a.s., se samo osmjehnu na ovu cudnu vijest i rece: “Hvala Allahu, dz.s., koji nas je uputio na njih. Pobjeda je vrlo blizu.”
Problem sa vodom je okupirao Sulejmana, a.s., jer je njegova vojska osjecala veliku zed i strah od umiranja. On izade iz satora i naredi vjetru da donese kisne oblake do njega. Sa sjevera i juga zapuhase snazni vjetrovi i donesose sa sobom oblake iz kojih se sruci obilna kisa koja napuni kazane, posude i izvore te vojska utoli zed. Svi se zahvalise Allahu, dz.s., na milosti koju je spustio na njih i blagodati koju im je podario. Ovo je bila jedna od mu’dziza koje je Allah, dz.s., podario Sulejmanu, a.s.

Vratimo se sada pupavcu koji je napustio svoje mjesto medu pticama bez dozvole Sulejmana, a.s. On se, kada je pretrazio okolne izvore vode i vidio da su prazni, pobojao da vojska njegovog vladara Sulejmana, a.s., ne umre od zedi. On ih napusti i pozuri naprijed trazeci vodu, ali vidje samo stijene u kojima nije bilo nijednog izvora vode. Usput je sreo drugog pupavca koji je dolazio sa juga i njih dvojica se upoznase. Ovaj mu ucini uslugu i pokaza mu mjesto gdje se nalazi ogroman izvor vode. Dva pupavca krenuse dok ne dodose do doline pune zelenila.

Oni se zaustavise da se odmore na drvetu koje se nalazilo u jednoj ogromnoj basci punoj drveca, mirisa i cvijeca. U sredini basce je bilo prostrano jezero koje je nastalo od brojnih izvora i teklo kroz redove bilja i drveca. Sulejmanov pupavac se silno obradova kada to vidje i zatrazi dozvolu od svog druga sa juga da ode svome vladaru i da ga obavijesti o onome sto je vidio. Ali, pupavac sa juga ga zaustavi i rece: “To sto si dosad vidio je samo mali dio. Podji sa mnom iza ove doline pa da vidis snagu i veliki kraljevstvo. Kada se vratis svom vladaru i obavijestis ga o tome sta si sve vidio to ce ga se veoma dojmiti.”

Sulejmanov pupavac upita: “A sta ces mi tamo pokazati?” Pupavac sa juga rece: “Podji sa mnogm da to vidis svojim ocima.” Dvojica pupavaca poletjese, preletjese preko velikog brda i stigose u dolinu punu zelenila, prekrasnih usjeva i divnih dvoraca. Uputise se prema velicanstvenom dvorcu koji se nalazio na vrhu ogromnog brda. Pupavac sa sjevera se iznenadi kada vidje prizore snage i dostojanstva, tragove vlasti i moci. On rece svom drugu: “Kako je divno ovo sto sam vidio. Ovako nesto ne posjeduje niko osim kralja Sulejmana na sjeveru.”

Pupavac sa juga rece: “Sta vrijedi Sulejmanovo kraljevstvo u odnosu na ono sto posjeduje Belkisa na jugu. Udi sa mnom kroz ovaj otvor da pa vidis ovu prekrasnu kraljicu i njezi narod koji obozava sunce.” Njih dvojica udjose i Sulejmanov pupavac vidje narod kako se klanja suncu a ne Allahu, dz.s., i prizor koji vidje ga zadivi. Zatim ga pupavac sa juga odvede u Belkisin dvorac i pokaza mu njezin velicanstveni prijesto.
Rece mu: “Pogledaj samo ovaj ogromni biser. Ima li tvoj vladar nesto poput ovog?” Sulejmanov pupavac upita: “Kako je dosao do nje ovaj biser?” Pupavac sa juga rece: “Donio joj ga je prije mjesec jedan od dzinna.”

Sulejmanov pupavac rece: “Znaci, to je Sulejmanov biser koji je vas sejtan oteo iz ruke dzinna koji ga je pronasao u moru. Tesko vama kada Sulejman cuje za to.” Pupavac sa juga rece: “Nije onako kako ti mislis. Belkisa vlada dzinnima kao sto valda ljudima. Bojim se da tvoj vladar ne precijeni svoju snagu i ne upusti se u rat sa njom i da tako okusi gorcinu ropstva i ponizenja od njezine vojske.” Pupavac sa juga je pretjerao kada je govorio o dzinnima i Belkisi jer je ta stvar bila darovana samo Sulejmanu, a.s.

Kada je pupavac to cuo i vidio, zurno se vrati Sulejmanu i tamo zatece dosta oblaka iz kojih je padala kisa koju su ljudi pili. Sulejmanov pupavac stize na svoje odrediste i pristupi ponizno i sa strahom kralju Sulejmanu, a.s., kojeg zatece srditog te se poboja da ce lose zavrsiti.

Sulejman, a.s., ga upita: “Gdje si bio o pupavce? Zbog cega si prekrsio moje naredenje i napustio svoje mjesto bez moje dozvole?” On tada isprica sve sto je dizivio dok je bio odsutan. Sulejman, a.s., se osmjehnu i rece: “Vidjet cemo da li govoris istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i poslusaj sta ce jedni drugima reci.” (En-Neml, 27-28)

Pupavac ponese Sulejmanovo pismo upuceno Belkisi, odletje sa njim u njezin dvorac i zatece je kako sjedi na svom priejstolju okruzena svojim generalima i vezirima. On joj baci pismo u krilo a zatim se sakri iza prozorske zavjese. Belkisa je bila sazvala ratno vijece da razmotre vijesti koje joj je donio dzinn o Sulejmanu i njegovoj vojsci. Veoma je iznenadi kada joj pismo pade u krilo. Ona ga uze i procita prisutnima. U pismu je stajalo: “Od Sulejmana i glasi; ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se vecim od mene i dodite da mi se pokorite!’ (En-Neml, 30-31) Belkisa im rece: “Savjetujte mi sta treba u ovom da uradim.”

Oni rekose: “Mi smo vrlo jaki i hrabri, a ti se pitas! Pa, gledaj sta ces narediti!” Belkisa rece: “Kad carevi osvoje neki grad” – rece ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove ucine ponizenim; eto, tako oni rade. O Sulejmanu sam jos od prije cula i ne bih se zeljela upustiti u rat protiv njega jer se bojim da moj narod ne zapadne u ponizenje. Poslat cu mu poklon. Ako bude od onih koji zele samo ovodunjalucka dobra, prihvatit ce ga i uzvratiti na njega. A ako odbije onda je snazan i nepotkupljiv. Tada cemo doci do njega da mu se pokorimo prije nego nas porobi i okuje u lance.”

Belkisin izaslanik krenu, noseci Sulejmanu, a.s., sanduk pun zlata i dragog kamenja. Sulejman upita: “Ko je poslao ovo?” Izaslanik rece: “Ovo je poklon nase kraljice Belkise kralju Sulejmanu.” Sulejmanu, a.s., rece: “Zar da blagom mene pridobijete? Ono sto je Allah meni dao bolje je od onoga sto je dao vama. Vi se onome sto vam se daruje radujete!” (En-Neml, 36) ”Vrati se njima! Mi cemo im dovesti vojske kojima se nece moci oduprijeti i istjerat cemo ih iz Sabe ponizene i pokorene.” (En-Neml, 37)

Izaslanik se vrati i isprica ono sto je cuo. Belkisa naredi svom narodu da ponesu bijelu zastavu i krenu sa njom u velikoj povorci. Sulejman, a.s., ce preteci ovu povorku sa mu’dzizom koja ce iznenaditi Belkisu.

Mu’dziza sa prijestoljem

Kada se pupavac vracao od Belkise, vidio je kako je ona krenula sa svojim narodom prema Sulejmanu, a.s., i on ga o tome obavijesti. Sulejman, a.s., naredi dzinnima da sagrade palacu u kojoj ce docekati Belkisu. Oni sagradise dvoranu od zelenog stakla i po njoj polijepise plocice od bijelog stakla. Ispod plocica naslikakse morske zivotinje, ribe i sl. tako da je onaj ko bi gledao u pod dvorane, imao dojam da se nalazi u jezeru puno riba.

Kada se daleko na horizontu pojavi Belkisina povorka Sulejman, a.s., okupi svoje dostojanstvenike i rece im: “O dostojanstvenici, ko ce mi od vas donijeti njezin prijesto prijenego sto oni dodu da mi se pokore?” Ifrit, jedan od dzinna, rece: “Ja cu ti ga donijeti – prije nego iz ove sjednice svoje ustanes.” Sulejman, a.s., rece: “Moja sjednica nece zavrsiti prije nego oni stignu.”

Njegov vezir Asif, kokme je Allah, dz.s., podario veliko znanje, rece: “Ja cu ti ga donijeti prije nego okom trepnes.” Sulejman, a.s., podize pogled prema nebu, a Asif pade na sedzdu i zamoli Allaha, kad odjednom prijesto dodje pred njih. Kada Sulejman, a.s., pogelda u zemlju i vidje prijesto pred sobom to ga veoma obradova i on naredi da ga postave pred njega prevrnutog. Belkisa se, kada dodje i ugleda svoj prijesto kako prevrnut stoji pred Sulejmanom, veoma iznenadi jer ga je bila ostavila u svom dvorcu pod jakom strazom. Ona pogeda u svoj narod i vidje da i oni u cudu gledaju u prijesto. Sulejman, a.s., rece: “Je li ovo tvoj prijesto?” Ona rece: “Kao da je on. Evo dosla sam sa svojim narodom da ti se pokorim.”

Sulejman, a.s., rece: “Od sada ste ti i tvoj narod sigurni. Ti ces im i dalje biti kraljica i upravljati njima i suditi onako kako je Allah, dz.s., naredio.” Belkisa zatrazi dozvolu od Sulejmana, a.s., da se vrati svom narodu i da ga obraduje novom vjerom, ali joj predlozi da se odmori od putovanja sto Belkisa i prihvati. Ona krenu u svoj sator da promijeni odjecu, a Sulejman ode u svoju dvoranu i sjede na prijesto cekajuci Belkisin dolazak. Ona se pomoli nakicena i nagizdana na ulazu u dvoranu i vidjel Sulejmana, a.s., koji joj je izrazavao dobrodoslicu. Kada pogeda u zemlju pomisli da je to bazen pun vode i poboja se da ne skvasi odjecu pa zadize haljinu uz noge svoje. Sulejman, a.s., rece: “Ova je dvorana uglacanim staklom poplocana!”

Ona se zastidi svog neznanja i psovjedoci da je Sulejman, a.s., vjerovjesnik i da je njegov Gospodar Uzvisen i Mocan i potpuno ubijedena rece: “Gospodaru! Obozavajuci Sunce, ja sam sama sebi naslje ucinila i sada se u drustvu sa Sulejmanom predajem Gospodaru svih svjetova.” Ona se vrati svom narodu kao vjernica i od tada je redovno placala porez Sulejmanu, a.s.

Mu’dziza prilikom smrti

Ostatak svog zivota Sulejman, a.s., provede vladajuci pravedno u svome narodu. Nastojao je da se sto vise priblizi Allahu, dz.s., obozavajuci Ga i za to odredi sebi posebno mjesto u Bejtu-l-Makdisu kojem se niko nije smio pribliziti sve dok je on tu stajao i molio se svome Gospodaru. Kada osjeti da mu se smrtni cas priblizio on ode u Mesdzidu-l-Aksa, stade u svoj mihrab i oslanjajuci se na svoj stap poce se moliti Allahu, dz.s.

Melek smrti mu uze dusu, ali mu tijelo ostade danima uspravno naslonjeno na stap. Ni ljudi, ni dzinni nisu znali je li ziv ili je mrtav, niti su se usudivali da mu se priblize. Kada crv izgrize njegov stap i on se slomi, Sulejmanovo tijelo pade na zemlju i vijest o njegovoj smrti se brzo rasiri. Sinovi Israilovi ga pokopase, a kada su se vracali od njegovog kabura govorili su: “Savljen neka si Allahu! Ti vlast onome kome hoces dajes, a oduzimas je od onoga od koga hoces.”

Ovo su mu’dzize Sulejmana, a.s., koji je razgovarao sa mravima, pticama i zivotinjama. Njemu su bili poticnijeni, naredbom njegovog Gospodara, vjetar i dzinni. Cak ni njegova smrt nije obicna. Ovo je, uistinu, velicanstvena mu’dziza i valst koja nije darovana nikome poslije Sulejmana, a.s.

Iz knjige “Mu’dzize vjerovjesnika”
________________________________________

Kur’ansko kazivanje o Sulejmanu, a.s., u suri En-Neml:

15. Davudu i Sulejmanu smo znanje dali i oni su govorili: “Hvala Allahu, koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih!

16. I Sulejman naslijedi Davuda i reče: “O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!”

17. I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni,

18. i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!”

19. I on se nasmija* glasno riječima njegovim i reče: “Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!”

20. I on izvrši smotru ptica, pa reče: “Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan?

21. Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!”

22. I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe* ti donosim pouzdanu vijest.

23. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni;

24. vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put

25. pa da se klanju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite.

26. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!”

27. “Vidjećemo” – reče Sulejman – “da li govoriš istinu ili ne.

28. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!”

29. “O velikaši,”- reče ona – “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo

30. Od Sulejmana i glasi: ’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

31. Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’

32. O velikaši” – reče ona – “savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!”

33. “Mi smo vrlo jaki i hrabri” – rekoše oni – “a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!”

34. “Kad carevi osvoje neki grad” – reče ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade.

35. Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti.”

36. I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: “Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete!

37. Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.”

38. “O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?”

39. “Ja će ti ga donijeti” – reče Ifrit, jedan od džina – “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.”

40. “A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je učio iz Knjige – “prije nego što okom trepneš.” I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: “Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.

41. Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!”

42. I kad ona dođe, bi joj rečeno: “Je li ovakav prijesto tvoj?” – “Kao da je on!” – uzviknu ona. “A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.”

43. A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjerničkom pripadala.

44. “Uđi u dvoranu!” – bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!” – reče on. – “Gospodaru moj,” – uzviknu ona – “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!”