Muhamede, želim da postaneš kršćanin! (Istinito kazivanje)

Muhamed se ukrcao u avion, sjeo na svoje sjedište i vezao sigurnosni pojas. Bio je energičan, snažan i vrlo zgodan, ali je bio daleko od svog Gospodara Uzvišenoga. Avion je uzletio i Muhamed je počeo da razmišlja o svom putovanju u Sjedinjene Američke Države gdje će moći uživati u raznovrsnim pićima, posjećivati mjesta za ples, noćne klubove, a pronaći će i mnogo djevojaka za kojima čezne.

Tako se putovanje nastavilo a on planira i mašta, a nije mu ni na pamet palo da Onaj koji mu je darovao snagu i mladost svakog trena ih može i uskratiti. Došao je u Ameriku, iznajmio stan i u njeg odložio svoj prtljag. Potom se dao na obilaske, lutanje, bdijenje sve do zore, a spavao bi sve do zalaska sunca. U četvrtima koje su nastanjivali muslimani često bi čuo ezan, ali je mislio da se poziv na namaz/molitvu ne odnosi na njega.Mnogo novca je proćerdao i opijao se toliko da nije znao šta se oko njega dešava. Tako se, kazuje Muhamed, odvijao moj život, sve dok jedne noći nisam ušao u jedan noćni klub pun lijepih i zgodnih djevojaka.

Naručio sam čašu pića i počeo da pijem. Znao sam da Uzvišeni Allah zabranjuje konzumiranje vina i svih opojnih pića, ali moja strast i zaslijepljenost su učinile da sve zaboravim. Sa distance me motrila jedna zavodnica, potom se primakla a u očima su joj primjetni ljubav i strast. Još više se primakla, potom ruku ispružila i bacila mi se u naručje.

Istina je da sam bio mnogo nepokoran svome Gospodaru Allahu, ali moji osjećaji su u tom trenutku  bili nekako drugačiji. Po izgledu je ličila na Arapkinju, iznenada je počela govoriti arapskim jezikom sa akcentom i upitala me: “Jesi li ti Arap?” “Da”, odgovorio sam. “I ja sam, ali imam američko državljanstvo jer sam ovdje rođena”, rekla je. “Kako se zoveš?”, upitala me. “Muhamed”, rekao sam. “Ne sviđa mi se to ime”, rekla je. “Zašto”, upitao sam. “Zato što sam ja kršćanka”, rekla je. Izvukla se iz mog naručja a u srcu sam osjećao njezin prijezir prema islamu.

No, zbog strasti i zaslijepljenosti koje su omotale moje srce to me nije pogađalo, već sam se samo nasmijao i promijenio temu. “Voliš li ples?” – upitao sam je. “Da”, odgovorila je. Plesali smo na podijumu sa ostalima i tako su sati prolazili. Kada sam je zamolio da pođe sa mnom, odbila je. Uporno sam pokušavao da je privolim da mi se podčini, ali je odbila.

Otišla je te noći a iz očiju mi ne izlazi slika te zavodnice. Srce mi je mnogo oslabilo zbog udaljenosti od Allaha Uzvišenoga. Tako je završila i druga, i treća noć, a ljubav i žudnja prema njoj su se stalno povećavale, sve dok se nije desila tragedija.

Te noći sam razgovarao s njom i rekao joj: “Večeras želim da prenoćiš kod mene!” “Pristajem, ali pod uslovom da nosiš ovo”, izvadivši iz džepa lančić sa malim krstom. Najednom me obuzeo neki čudan osjećaj. Istina je da sam ja nepokoran Allahu, dž.š., da ne klanjam, nisam oca vidio mjesecima, ali ja sam ipak musliman. No, ljubav prema njoj je bila iznad svega. Brzo sam uzeo lančić i stavio ga sebi oko vrata, sa osmijehom, poput roba i zatvorenika. Sa ushićenjem je rekla: “Ah, baš ti lijepo pristaje! To ti je poklon od mene. Svaki put kad se sretnemo, hoću da ga nosiš!”

I, tako, prolazile su noći sa tom lijepom i čarobnom zavodnicom koju mi je šejtan uljepšavao. Tako se odvijalo sve do jedne noći kada je odbila da dođe, a ja van pameti od čežnje za njom. Sve sam učinio da je pridobijem, a pokušao sam i novcem da je osvojim. No, ništa nije koristilo. Ustvari, rekla je: “Da budem iskrena, želim da postaneš kršćanin!”

O, Allahu! O, Allahu! Njezine riječi su me pogodile u srce poput munje! Rekao sam: “To je nemoguće!” No, i ona je rekla: “E, pa, onda je i za mene nemoguće da se s tobom družim poslije ove noći!” Tada je šejtan počeo da se poigrava sa mnom, nagovarajući me: “Samo reci jezikom: Prihvatam! Reci samo da prihvataš i to ti neće škoditi. Prevali jezikom “odričem se islama”, ta ništa ti to ne znači, a u ovoj djevojci ćeš naći smiraj i utočište.”

Tako je prošla ta noć, osvanuo dan, a ona još ljepša i primamljivija. Primakla mi se licem do mog i rekla: “O, okrutniče, zar ne osjećaš ljubav?!” Te riječi samo što me nisu oborile s nogu. Rekao sam: “Naravno, ta šta me je učinilo da patim i vežem se za tebe?!” Ona reče: “Šta te sprečava da postaneš kršćanin? Ako postaneš kršćanin, prihvatit ću da se udam za tebe.”

Tada je pala odluka. Sve sam zaboravio. Zaboravio sam da mi je ime Muhamed, da je to ime Allahovog Poslanika, sallellahu ‘alejhi ve sellem. Zaboravio sam kada me otac budio na sabah-namaz u osnovnoj školi. Zaboravio sam dove moje majke da me Allah uputi kada sam dolazio kući u kasne noćne sate. Zaboravio sam samog sebe! Postao sam rob ljubavi i strasti.

Otišao sam s njom, obrijao glavu i primio kršćanstvo. Prvi put sam ušao u crkvu. Plakao sam bez osjećanja. Pri ulasku u crkvu, suze imana/vjerovanja su bježale iz mojih očiju.

Allahu moj! Nakon dugog života, postao sam nevjernik! Postao sam nevjernik!! Kakva me kazna čeka? Vatra! O, Allahu! Gdje je moj strah od Allaha?! Gdje je moj stid? Gdje mi je čast i ponos vjerom?! Nestalo je svega. Sve je umrlo!

Poslije sam se vratio u stan kao lud. Osjećao sam se lišenim svega i pitao se: “Šta uradi, Muhamede?! Jesi li napustio vjeru Muhamedovu?! Počeo sam plakati. Zaključao sam vrata stana i utopio se u moru suza.

Utom se pojavio šejtan/sotona, govoreći: “Muhamede, nema više povratka! Nema više povratka, postao si kafir/nevjernik, i umrijet ćeš kao kafir, i unići ćeš u Džehennem!”

Tada sam se sjetio svog djeda kada bi učio ezan za namaz. Sjetio sam se i Mushafa/Kur’ana koji se nalazio u mojoj sobi. Sjetio sam se i mog prijatelja koji me savjetovao: “Muhamede, pazi se da ne skončaš  život na najgori način. Počeo sam da glasno učim i molim: “Ne, o moj Gospodaru! Ne, o Gospodaru moj! Ne uzmi mi dušu sada! Vratit ću se islamu! Vratit ću se Kur’anu! Vratit ću se Tebi, moj Gospodaru!

Ušao sam u kupatilo, bacio lančić s krstom u WC šolju, okupao se, abdest uzeo i izašao. Imao sam osjećaj kao da su mi svi grijesi spali s leđa, a onda sam izgovorio: “Ešhedu en la ilahe illellah, ve ešhedu enne Muhemmeden ‘abduhu ve resuluhu.” “Vjerujem da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik.” Moj Allahu, nema ljepših riječi od ovih! A te riječi su ključ sreće.

Gospodaru moj, evo vraćam Ti se! Vraćam se obavljanju namaza/molitve! Vraćam se da budem dobročinitelj prema roditeljima; vraćam se da uspostavljam rodbinske veze; vraćam se da postim Ramazan; vraćam se, o moj Gospodaru, svemu što Tebe čini zadovoljnim.

Ukrcao sam se na prvi avion koji je letio za moju zemlju. Kada smo sletjeli, prvo što sam čuo bio je ezan. Suze su mi same navrle na oči. Bože, hoće li mi oprostiti Gospodar moj?

Ušao sam kod majke i bacio joj se u zagrljaj grcajući. Majko moja, nikada neću biti nepokoran Gospodaru svome, nikada, majko! Oprosti što sam ti bio neposlušan i što sam bio dugo daleko od tebe. Ona me privila na svoje grudi i rekla: “Sine moj, budi prema Allahu dobar jer on je samilostan. Raduje se svakom ko se pokaje.”

Prolazili su dani a Muhamed se uzdizao iz vrta u vrt, iz sreće u sreću, a kad god bi se sjetio tog putovanja, oči je natapao suzama.

Kad god bi se majka noću primakla njegovoj sobi, čula bi jecaje i plač, a ujutro bi čula učenje Kur’ana i istigfara. Jednoga dana, otvorivši vrata njegove sobe da ga probudi na sabah-namaz, osjetila je miris kakvog nikada prije nije mirisala. Misleći da je na krevetu, pružila je ruke, ali ga tu nije bilo. Svojim slabunjavim vidom ga je ugledala na sedždi pored njegovog kreveta. Zastala je, razmišljajući. Čekanje se oteglo pa je povikala: “Muhamede, sine moj!” No, Muhamed nije podizao glave sa sedžde. Majka se primakla, ispružila ruku, prodrmala ga a on se samo nageo na stranu. Majka je gledala i teško podnosila. Je li moguće da joj je sin preselio, i još na sedždi?! Teško je podnosila taj neočekivani ali veličanstveni prizor. Obilne suze su joj navrle na oči i počela je dozivati: “O djeco, o djeco, o porodico, o ukućani, pogledajte brata svoga, Muhameda! Primaknite se, pomaknite ga!”

O Allahu, majko moja, moj brat Muhamed je preselio! Umro je, majko moja, i to na sedždi! Tada je majka shvatila da je miris neopisive ljepote bio ustvari miris njegove čiste duše koju su meleki milosti uzdigli do Gospodara njegova, Koji se obradovao njegovim povratkom i njegovom teobom/pokajanjem. Zato ga je Uzvišeni Allah zavolio i poželio da se sretne s njime, podarivši mu najljepši završetak dunjalučkog života – smrt na sedždi. Čestitamo ti, Muhamede, na ovoj ljubavi i neka ti je prijatan ovaj divni završetak.

Sa arapskog preveo Abdullah ef. Hodžić