Muzičar iz Zenice koji je izgubio blagodat upute

Zenica je  mala čaršija i sve novosti veoma se brzo saznaju i često se čovjek u svemu što radi ne uspije sakriti od ljudi i njihovih priča. U ovom bosanskom gradu živio je jedan relativno poznat profesionalni muzičar. Kao i život skoro svakog muzičara, estradnog umjetnika, glumca i sličnih koji su iskušani šejtanskim svjetlima i zvukovima filmskih kamera i muzike – i njegov je život bio satkan od nemoralnih i nečasnih niti, daleko od čistote vjere, morala i časti. Jednostavno, kako nam je i sam jednom prilikom rekao, život mu je bio dno dna: od svirke do svirke, od kafane do kafane, od djevojke do djevojke, noći ispunjene alkoholom i bludom, lažnim zanosom i kratkotrajnim trenucima lažne sreće, a jutra puna gorkog kajanja, mamurluka, glavobolje i čudne praznine koja se iz dana u dan sve više povećavala. U ovakvom je stanju bio sve do jednoga dana kada ga je obasjalo svjetlo upute. Allah ga je počastio najljepšim darom, darom upute, osvijetlio njegovo srce iskrom imana i zadužio ga najplemenitijim emanetom koji je trebao da ponese.

I danas se sjećam njegovog dolaska u našu džamiju i prisustvovanja prvom predavanju nakon akšam-namaza. Lice mu je blistalo od sreće, obavijeno aurom smirenosti, vedrine i sjaja koji izbijaju iz lica vjernika. Da, bilo mi je baš drago da je još nekoga iz meni bliskog načina života obasjalo svjetlo upute. Odmah smo se sprijateljili jer smo bili na istim “talasnim dužinama”. Sa njim je bio i njegov sin, iskreni dječak koji je pomno i zadivljeno gledao u novi ambijent za njegovo mlado biće.

Pomno izučavajući vjeru i njene propise, ubrzo je saznao da je muzika, posao kojim se bavio – veliki grijeh i nije prošlo mnogo vremena a on je ostavio taj svijet i posvetio se traženju drugog posla. Bilo je lijepo gledati kako je postupno učio o vjeri, edukovao se, prisustvovao predavanjima, skoro svakom namazu u džematu, a njegov sin pratio ga je u stopu, čak i na sabah-namaze kada mnogi, zbog ovih ili onih razloga, klanjaju kod svojih kuća ili se pospano i pomalo lijeno dovlače u džemat. Međutim, ovom mladom neiskvarenom biću nije bilo mrsko skoro svako jutro sa babom dolaziti u džamiju i klanjati u prvom saffu, štaviše, bio je tako vedar i nasmijan, i uvijek je radosno žurio da se poselami sa ostalim džematlijama.

I kako je vrijeme odmicalo, ovaj moj prijatelj napredovao je sve više i više: uskoro se na njegovom licu pojavila lijepa bujna brada, njegova se hanuma pokrila, sve je odisalo idilom i vjerskom atmosferom, sve osim dunjaluka… Naime, bili su iskušani načinom izvora prihoda. On, naviknut na velike zarade putem koncerata i svirki, sad je ostao bez posla, a novi način zarade na halal način nije uspijevao pronaći iako se, znam to lično, trudio. Pokušavao je na sve načine, ali jednostavno mu nije polazilo za rukom da se zaposli. I naravno, onaj koji niti ore niti kopa – šejtan, ugledao je svoju priliku da sa te strane pokuša ugroziti vjernička srca ove porodice. Kada čovjek krene putem vjere, tada je neophodno da poruši sve mostove koji ga povezuju sa starim načinom života.

Svaki je vjernik svjestan ove činjenice i tako je i moj prijatelj jednom prilikom upitao jednog uglednog profesora, nakon njegovog predavanja, šta da uradi sa muzičkim instrumentima koji su mu ostali od prijašnjeg posla. Odgovor je glasio da ih se treba riješiti, tj. da ih polomi i zapali, jer niti ih je dozvoljeno čuvati zbog opasnosti da čovjek ne bi nekad posrnuo i vratio se starom načinu života, niti ih je dozvoljeno prodati ili pokloniti jer time druge gura u grijeh, a i novac od takve trgovine je haram. Moj je prijatelj znao da su muzički instrumenti most koji ga povezuje i sjeća na prošli život, zato je i tražio savjet kako da postupi. Tada nisam znao da li je poslušao savjet profesora, ali kasnije sam saznao da nije…

Ne, nije presjekao zadnju sponu koja ga je vezala za grješni život, nije ih slomio i zapalio, ostavio ih je negdje u ćošku, u ostavi, i to je bilo dovoljno za šejtana, našeg zakletog neprijatelja. Tada je šejtan ugledao svoju priliku, obradovao se, ali je znao da treba biti strpljiv, da treba čekati, možda dugo, ali iskra nade je ostala. Kako li je samo prepreden ovaj naš neprijatelj i na šta je sve spreman. I čekao je šejtan, čekao je mog druga sve ovo vrijeme, sačekao da dostigne solidno znanje o vjeri, da se napuni imanom, da ga ponese zanos, čekao ga je i dok je tražio halal opskrbu, puštao ga je sve do momenta kada ovaj nije posrnuo i malo-pomalo počeo da posustaje.

Kada je u njegovim mislima na tren bljesnula pomisao da se ipak možda malo vrati muzici, da zaradi samo koji dinar kako bi mogao prehraniti porodicu, ništa više… tada je šejtan počeo plesti svoju kobnu mrežu. Naravno, šejtanā u ljudskom obliku uvijek je bilo oko njega, nisu ga pustili ni kad se bio pokajao i okrenuo vjeri i cijelo vrijeme dolazile su mu ponude za razne koncerte, menadžeri su ga zvali i nudili velike novce da se vrati, pa neka i klanja, neka ima i bradu, ali samo da svira. Uspješno je odolijevao svim tim pozivima, sve do jednog trenutka slabosti i pada imana kada je odlučio da se odazove na jednu svirku, sa ciljem da zaradi novce jer su ga kirija i režije stisle sa svih strana: nije imao para, drugog posla nije mogao da nađe i jednostavno je posegnuo za instrumentom… istim onim koji je ostavio u ćošak sobe…

____________

Nekad davno nije imao dovoljno snage da ga zapali i on ga je čekao na svom mjestu, kao i šejtan koji se obradovao njegovoj odluci. I malo-pomalo, kako to već i ide, moj se drug u potpunosti vratio muzici, baš kao u stare dane… Prvo primijetismo da ga nema na sabahu, a onda i na ostalim namazima. Nazvah ga da vidim da nije bolestan, ali on mi se javi sa nekog mjesta gdje je odzvanjalo “komešanje glasova”, a muzika je treštala u pozadini.

Ne, nije bolestan, kako kaže, već ovih dana ima nekih obaveza. Pozvah ga da popijemo kafu, a on mi reče da ćemo se čuti već nekada. I od tada se više nikada nismo čuli, jer jednostavno se prestao javljati na moje pozive… Ali, zato smo se vidjeli. Allah je dao da se sretnemo na zeničkom šetalištu u samom centru grada. Kada sam ga ugledao, prvo šta sam primijetio jeste to da je bio obrijan do gole kože, obučen u rokersku odjeću i sa sunčanim cvikama. Pomislih, ma nije ni to toliki problem sve dok ima namaz, nadao sam se, barem da mi je to saznati od njega, ali kako da ga pitam?!

Iza njegovih leđa nehotice ugledah neku djevojku: šok je bio još veći od susreta sa njim, bila je to njegova hanuma, gurala je kolica sa njihovom bebom, samo ona je sada bila otkrivena i moderno obučena. Brzo skrenuh pogled i postidih se cijele situacije. Bilo mi je teško, osjetio je to i on. Nešto smo formalno progovorili i rastali se svako na svoju stranu. Još sam uspio jednim djelićem sekunde da spazim i njegovog sina, onog iskrenog dječaka. I on je mene pogledao i nasmijao se djetinjim neiskvarenim osmijehom, nazvao mi je selam, a ja mu odgovorih.

Dok sam ih napuštao, sjetih se koliko sam ga samo puta sreo u džamiji, na namazu, na halki, na predavanjima, a sad ga više naprosto nigdje tu nema i to ne njegovom voljom. Bilo mi je žao zbog njega i zamolih Allaha da ga zaštiti i da ga ponovo vrati u okrilje Svojih kuća, a On je to jedini kadar učiniti.

_________________

Od tada pa do danas, kada pišem ove redove, prošlo je dosta vremena i više ih nikad nisam sreo i ne znam u kakvom su stanju. Putevi su nam se razišli, jer ja ne idem po okolnim kafanama i koncertima, a moj drug ne ide više po džamijama, tako da nije bilo prilike da se sretnemo. Po čaršiji kolaju razne priče koje čujem od zajedničkih prijatelja: da je ostavio namaz, da se totalno okrenuo, da se vratio u potpunosti na stare staze “slave”… Želim da vjerujem da to nije istina. Allahu moj, Ti koji okrećeš srca ljudi, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri!

Sa zebnjom se uvijek sjetim jednog njegovog trenutka slabosti kada je odlučio da se vrati muzici barem na tren, samo jednu svirku, jedan dan… O Bože moj, i gdje ga je to dovelo? Hoće li dobiti još jednu priliku za pokajanje ili će otići sa ovog svijeta pred Gospodara u takvom jadnom i očajnom stanju?! A za šta? Za šaku novca, za nekoliko minuta dunjalučke slave, zarad sitne strasti koju nije mogao da obuzda, a istovremeno prodavajući vječni ahiret i uživanje kod Milostivog i Onoga koji vječna uživanja daje Svojim poslušnim robovima.

I opet, ponekad ga se sjetim u dovi, ne gubim nadu, Allahova je milost velika i zato Ga molim da mu podari uputu i vrati ga na Pravi put, a nas da učvrsti!

I zato ove svoje riječi i osjećaje dijelim sa svima onima koji se nalaze u sličnoj situaciji kao ovaj moj prijatelj, sa svima onima koji su osjetili blagodat upute, dobili dar od Allaha da prepoznaju Pravi put i shvate bit postojanja na ovome svijetu, sa onima koji su uspjeli da pobijede šejtana, a zatim su, usljed svojih slabosti i zarad svojih strasti, posrnuli na tom putu i odali se griješenjima slijedeći šejtana u stopu… Jer, kao što smo rekli na početku, šejtan čovjeku ne dolazi u svom pravom liku nudeći ga gozbom grijeha, već na lukav i podao način šapuće i baja, nagovara nas sa mjesta odakle ga ne vidimo, ne slutimo…, ali tu je, dobro znajte, možda vas upravo sad navraća na neki grijeh, naoko čineći se, bezazlen, ali u konačnici fatalan i poguban…

O sinovi Ademovi, budite uvijek na oprezu, šejtan vam je otvoreni neprijatelj, Allah, vaš Gospodar, tako ga je opisao u Kur’anu, istinu govoreći: “O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.” (El-A‘raf, 27).

Brat I. A.