Na kraju ćeš, ipak, ostati sam

Dun’ja. Mjesto na kojem živimo sa drugim ljudima. Potreba za porodicom, supružnikom, prijateljima i društvom. Potreba i želja da budemo voljeni, prihvaćeni… Međutim, drugi ljudi su veoma često uzrokom naše tuge, depresije, osjećaja bezvrijednosti i gubitka samopouzdanja. Kada kažem drugi ljudi, onda mislim i na nas same. Na mene, na tebe. I mi smo nekome drugi, i toga moramo biti svjesni. Nepravda i povreda ne dolaze uvijek od “tih” drugih, često smo mi ti koji budemo uzrokom da nas drugi povrijede na “svoj način”. Ali, sve te boli koje nama drugi nanesu ili koje mi nanesemo drugima- samo su nam podsjetnik da smo u osnovi sami, i da istinski imamo samo svog Gospodara.

To je ono o čemu i Uzvišeni Allah u Kur’anu govori: “A kada dođe glas zaglušujući, na Dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći,  i od majke svoje i od oca svoga,  i od drúge svoje i od sinova svojih – toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti .“ (sura Abasa, 33-37)

Navedeni ajeti nam mogu poslužiti kao orijentir u našim životima. Na poslijetku, čak i na ovom svijetu, u momentima straha ili opasnosti čovjek počinje da brine samo za sebe. Svjesno ili nesvjesno zanemaruje čak i najbliže, svjestan da ipak je „sam sebi najprječi“. A tek kada pokušamo zamisliti dan u kojem će nas spustiti u zemlju, zatim nas prekriti zemljom, i opet, makar i sa tugom, svako otići svojoj kući.

Zašto je bitna svijest o tome da smo uistinu sami?

Zato, da ne bismo izgubili svoga Stvoritelja posvećujući Njegovim stvorenjima više pažnje nego Njemu.

Zato, da ne bismo izgubili sebe.

Zato, da ne bismo želeći udovoljiti ljudima, prestali udovoljavati Njemu. A koliko je samo onih koji su se udaljili od Njegovog puta kako bi zadovoljili svoje prijatelje, ili čak i svoje životne saputnike. A onda, na kraju, ti isti do kojih je njima bilo stalo – ostavili su ih na cjedilu, i jednostavno im okrenuli leđa. Ili su ih jako i teško povrijedili.

Ali, čak i ako se to desi, čak ako nas svi ostave i odbace, ako nas svi pronevjere, to nije razlog da budemo očajni i tužni. To nije razlog da izgubimo vjeru u sebe. Zapravo, svaki taj osjećaj usamljenosti zov je koji nas poziva da se vratimo Njemu. Da spoznamo vrijednost Njegovog prisustva u našim životima. I da spoznamo da i onog dana kada budemo ostavljeni u zemlju, On će biti s nama. Uvijek.
_________________

Mnogo je, također, važno da ne težimo tome da se identifikujemo sa većinom, i da budemo svjesni da nas drugi neće prihvatiti ukoliko se mi budemo trudili da se oblikujemo po njihovom ukusu. Neće nas prihvatiti ni ukoliko zanemarimo svog Stvoritelja, i prekršimo Njegove zabrane i naredbe. Bićemo jedino i samo prihvaćeni ako budemo težili Njegovom zadovoljstvu i ako na prvo mjesto stavimo svoj odnos prema Njemu. Ako budemo vodili računa o svojoj duši. I ako ljudima budemo davali sebe u onoj mjeri u kojoj nećemo narušiti svoju vezu sa Allahom, očekujući jedino od Njega i nadajući se samo Njegovoj nagradi.

Tek tada, kada pronađemo sebe, kada pronađemo svoje zadovoljstvo u Njegovom zadovoljstvu – tada nas neće određivati drugi, i nećemo padati u očaj zbog drugih. Samoća od ljudi nije prava samoća. Istinski je usamljen samo onaj koji je izgubio svoju vezu sa Allahom.

***

Ukoliko si tužan/tužna, napušten/a, usamljen/a- vrati se Njemu. Pronađi svoj izgubljeni smisao- posveti se sebi.

Razmišljaj o danu kada ćeš svakako biti sam/sama. Jer, zbilja, na kraju ćeš ostati sam/a.

Razmišljaj o danu kada će ti od koristi jedino biti tvoja blizina s Njim. I dobra djela, koja će te pratiti do Dana suda.