Na namazu s Gospodarom razgovarajmo

Stojim na namazu, a pred očima mi Gaza i moja nemoć da zaustavim ono što me danima izjeda iznutra. I neki me čudan osjećaj obuze. Koliko namaza klanjamo, a kao da i ne klanjamo. Koliko namaza obavimo, a da se, klanjajući, najmanje Gospodara našeg sjetimo. Koliko puta klanjajući „pretresamo“ naše dunjalučke brige, nesvjesni da stojimo pred Onim koji ih u jednom trenu sve može otkloniti. A zamislimo samo kako bi izgledao naš razgovor sa nekom osobom, a da mi cijelo vrijeme tokom razgovora budemo nekonektovani. Nekom nešto pričamo,  a razmišljamo o drugom poslu ili problemu. Šta bi nam naš sagovornik rekao? I da li bi uopšte na takav način iko s nama razgovarao?

A Gospodar naš opet milostiv prema nama. Daruje nam mnogobrojne blagodati, a mi se opet pitamo zašto nam ne ide sve baš onako kako želimo. A kako i da nam ide kada smo najveći ibadet pretvorili u puku formu. Ajete Njegove Knjige učimo, ali oni su samo na našem jeziku i do naših srca ne sežu. Saginjemo se na ruku i na sedždu Njemu padamo, ali ni skrušenost ni blizinu Njemu ne osjećamo. Namaz obavezom i teretom smatramo, a ne rahatlukom i razgovorom sa najboljim i najljepšim Sagovornikom. Kako bismo se samo namazu radovali i koliko bismo mu žurili, kada bi istinski njegovu ljepotu i vrijednost shvatili.

Često čujem ljude kako se ljute na druge, kako drugim prigovaraju. A koliko je svako od nas moćan da barem svoj odnos prema namazu promijeni. Ako ne možemo promijeniti sebe, kako da mijenjamo ljude i svijet oko sebe.

Svako od nas može da sam sebi postaviti nekoliko pitanja, pitanja koja će mu otkriti njegovo stvarno stanje i odnos spram Uzvišenog Allaha:

• Da li klanjam namaz u prvi vakat, ili ga ostavljam za kasnije?
• Da li namaz obavljam sa željom i žarom, ili ga obavljam tek onako, usput, mrzovoljno?
• Da li na namazu imam osjećaj da sa Gospodarom razgovaram, da sam Mu blizu, ili je namaz moj bijeg u razmišljanje o dunjalučkim problemima?

Ako je odgovor pozitivan na drugi dio ovih pitanja, onda je to znak da trebamo raditi na sebi i na promjeni svog odnosa prema namazu. Neki od načina da postignemo pozitivne promjene jesu sljedeći:

• Uz podsjetnik za namaz na mobitelu napisati sebi motivirajuću poruku, poruku koja će nas podsjetiti na bitnost i ljepotu namaza. To može biti ajet iz Kur’ana, hadis ili bilo koja druga motovirajuća poruka koju smo čak sami sastavili.
• Osigurati lijep, jednobojan, skroman kutak za namaz. Kutak koji će nas podsjećati da na ovom svijetu istinski imamo samo Gospodara. Ostalo je sve prolazno.
• Važno je, također, da se potrudimo da naučimo što više prijevoda sura i dova koje učimo na namazu. Tu je, također, i odlična motivacija za učenje arapskog jezika.
• Ne žuriti da što prije obavimo namaz.
• Prije namaza barem 5 minuta sjesti na sedžadu i posložiti misli. Pokušati činjenjem istigfara, razmišljanjem o Allahu Uzvišenom fokusirati svoje misli na namaz.
• Lijepo bi bilo kada bismo uveli običaj da prije svakog namaza proučimo po barem jednu stranicu iz Kur‘ana i pročitamo njen prijevod.

Kada učimo ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: „A Allah je, sigurno, sa Musaom razgovarao.“– razgovor sa Allahom nam se čini nedostižnim. A svaki dan tako nemarno „obavimo“ razgovor sa Allahom, propuštajući jednu od najvećih dunjalučkih blagodati. Poklon sa Miradža, milost Milostivog. Namaz.

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi wa sellem, je rekao: “Čovjek od svoga namaza ima onoliko koristi koliko o istom bude mislio.”

Razmišljam, da su naši namazi predaniji, možda bi dove koje uputimo Uzvišenom bile od veće koristi Ummetu nego bilo šta drugo. I iznova me misli vraćaju potrebi da promijenimo sebe. Svoj odnos prema Allahu. Da na namazu s Njim predano razgovaramo. Da žurimo na namaz. Da se radujemo „sastanku“ sa Milostivim.

Gospodaru, Ti nam popravi naš odnos prema namazu, i oprosti nam. Ti si, uvijek, pokajanje primao. Amin.