Najdraži poklon

Ja sam djevojka u tridesetim godinama života. Odgajana sam u vjerničkoj porodici, moji roditelji obavljaju sve vjerske obaveze na najljepši način. Zbog toga nije čudno što sam od ranih godina počela klanjati i postiti, hvala Allahu. Ohrabrena porodicom, počela sam klanjati namaz redovno od desete godine. Ali, vremenom je moj ibadet postao formalan. Nestalo je skrušenosti, namaze sam obavljala brzo, izostavljajući sunnete, ali ih, hvala Allahu, nisam napustila. Prošle su godine, a ja sam počela osjećati odsustvo duhovnog smiraja. Počela sam prezirati pojavljivanje na javnim mjestima.Kad bih izašla, osjećala bih tjeskobu od koje bi mi prsa umalo pukla.

Nisam imala objašnjenja za to. Takvo stanje se povećavalo, sve dok nisam napunila sedamnaest godina kada mi je Allah odredio obaviti hadž. To je bio divan osjećaj koji do sada nisam osjetila, iako sam nekoliko puta obavljala umru. Ali me je, nakon hadža, počelo obuzimati osjećanje nedostatka u odnosima prema Allahu. Nisam imala volje ni za čim. Razmišljala sam o hidžabu, no Iblis je bio jači od mene. Prolazile su godine, ovo osjećanje je osciliralo pod utjecajima svega što mi se događalo. Tako, na primjer, u ramazanu bi dostizalo vrhunac, isto kao i kada bih otišla na umru. Preispitivala sam sve ove nedostatke, ali bez uspjeha. Allah je odredio da u prošlom ramazanu gledam emisiju Amra Halida koji je snažno utjecao na mene. Kada je Amr Halid u jednom predavanju spomenuo da djevojka može provesti godine u donošenju odlike o hidžabu, umalo nisam pukla od plača. Tako mi Allaha, istinu je rekao. Meni je za ovu odluku trebalo trinaest godina.

Toga dana sam dala zavjet da ću uraditi prvi korak i odrediti datum oblačenja hidžaba. Odlučila sam da to bude poslije umre s mojim bratom u januaru ove godine, prije perioda hadža. Allah mi je odredio da obavim umru i odlučila sam staviti mahramu, moleći Uzvišenog da mi pomogne i učvrsti me. Allah je bio uz mene, borila sam se protiv strasit i šejtana. Odluku sam saopćila bratu dok smo bili u avionu pri povratku u zemlju. Od velike radosti me je poljubio u glavu i rekao: “To sam od tebe očekivao odavno. Hvala Allahu! A da li si obavijestila oca i majku?“ “Ne, prvo sam željela sama donijeti odluku“ – odgovorila sam.

Rekao je da će to biti najljepše iznenađenje za roditelje. Ispričao je roditeljima i obradovao ih. Tada mi je otac rekao ono što nikada neću zaboraviti: “To mi je najdraži poklon koji si mi donijela sa Kabe.“ Imala sam osjećaj da je čitav svijet moj i da sam u tom trenutku našla nešto davno izgubljeno. Shvatila sam uzrok tjeskobe u periodu adolosencije: nemarnost i udaljenost od Allaha. Ne mogu opisati osjećanja kada sam počela život s hidžabom. Kušala sam slast Allahove blizine. Još draže mi je bilo što bi mi svako, kada bi me vidio s hidžabom, kazao: “Vidim svjetlo koje blista iz tvoga lica.“ To je bila Allahova milost i zadovoljstvo.

Sestre, molim vas nemojte gubiti vrijeme oko donošenja odluke o hidžabu. Teškoće koje susrećete su samo šejtanska sašaptavanja. Kada uspijete prevazići ove poteškoće, nikada se više nećete kajati. Osjetit će te izgubljeni smiraj.

I, na kraju, zar naš Gospodar ne zaslužuje da ga zadovoljiš mahramom koju ćeš staviti na glavu? Trebate činiti što više dove, jer vas Allah neće zaboraviti i pomoći će vam da sačuvate hidžab. Nadam se da nećete čekati trinaest godina ovu odluku.

Iz knjige “Otvorili su dušu i srce” od Amr Halida