Najljepša kiša što natapa zemlju

Kada su se naši roditelji, Adem i Hava pokajali za svoj grijeh, niz njihovo lice su potekle suze, suze pokajnika… Prenosi se da su im meleki tada kazali: Najljepša voda koja se na zemlju spušta su ove suze. Zašto? – upitali su. Melek reče: Zato što nema ništa ljepše od suze pokajnika koji plače zbog svog grijeha…

Sjećaš li se kada si ti zadnji put zaplakao…kada su ti potekle suze zbog grijeha koji si učinio, ili zbog ibadeta koji si propustio? Znaj, da svaka tvoja suza bit će teret na vagi tvojih dobrih djela i lijek za tvoje ranjeno srce. Jedan isti čovjek, u trenucima radosti se smije, u trenucima tuge plače… Čovjek je jedino biće koje se smije i plače, užitak i patnja dio su čovjekovog bića i postojanja. Prolazni bol nije i ne ostaje trajno, niti ga možemo prihvatiti kao temelj naših osjećanja.

Ebu Zerr, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahua lejhi ve sellem, u kazivanju o Mi’radžu ispričao: “Kada sam se ispeo na dunjalučko nebo, zatekao sam čovjeka kako sjedi. Sa njegove desne i lijeve strane je bilo crnilo. Kada bi pogledao na desnu stranu, nasmijao bi se, a kada bi pogledao na lijevu, zaplakao bi. Tada je rekao: Dobro došao, dobri vjerovjesniče i dobri sine. Upitao sam Džibrila: Ko je ovo? On mi je odgovorio: To je Adem, ovo crnilo sa desne i lijeve strane su njegovi potomci. Ovi sa desne strane su dženetlije, a ovi sa lijeve stanovnici Vatre. Kada pogleda desno, nasmije se, a kada pogleda lijevo, zaplače.” (Buhari)

Doista je srce našeg oca Adema, a.s., veliko. Radostan je zbog svojih dobrih potomaka do Sudnjega dana, a žalosti ga stanje onih koji su propali, te zbog njih plače. I, doista, najviše što rastužuje roditelje jeste stanje njihove djece i strah za njihovu budućnost.

Pravo umijeće je naći ravnotežu između dva stanja, stanja radosti i stanja tuge, bola i veselja, čežnje i blagosti. Suze su simbol iskrenosti i plemenitosti: A oči njegove su od tuge pobijeljele. (Jusuf, 84) Uzvišeni, također kaže: …pa su se vratili suznih očiju, tužni što ih ne mogu kupiti… (et-Tevba, 92)

Suština vjernika jeste da skriva svoje suze, jer i u plaču i suzama ima različitih okolnosti, jer neko može plakati kako bi se dodvorio ljudima i iskazao svoju pobožnosti i skrušenost, te pribavio njihovu samilost i simpatije. Bol i patnja nisu ibadet niti djelo za koje će čovjek biti nagrađen, već je strpljivost i zadovoljstvo Allahovom odredbom to što donosi nagradu.

Pokušao sam raditi na tome da podupirem sve ono što me čini sretnim i zadovoljnim, i doista, osjetio sam sreću i zadovoljstvo i u teškim životnim trenucima. Sreća i radost su postali moje trajno svojstvo, koje ne može pomutiti trenutni i prolazni bol. Počeo sam iskazivati osjećanje sreće i zadovoljstva, toliko da sam sebe i svoj razum programirao na takvo ponašanje.

Tuga je bolna u trenutku kada se događa, ali neminovno će postati sjećanje koje ti govori da je svaka tuga i briga prolazna, koje ti srce ispunjava radošću zbog prolaznosti svakog iskušenja.

Autor: Selman el-Auda
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba