Namaz je smiraj za dušu

Namaz. Nije to samo obred. Mnogo je više od toga. Stub vjere. Razgovor sa Gospodarom. Smiraj za dušu. Bijeg od dunjaluka i svih iskušenja i izazova koje on sa sobom nosi. Trebalo bi da se tom sastanku radujemo, da se za njega baška pripremamo i da mu žurno idemo. Trebalo bi, da nije našeg nefsa i šejtana. Trebamo klanjati, a odjednom osjetimo umor. Imamo izgovor. Ne želimo. Žurimo. Nećemo stići. Odakle nam baš tada tolika mrzovolja i toliki izgovori?

Nazove nas prijatelj. Trčimo. Sređujemo se. Raspoloženje visoko. Imamo vremena. Odgađamo druge obaveze. Red je, da se ne naljuti. Facebook, viber, whats app, instagram… imamo vremena. Ne žurimo nigdje. Nije nam mrsko. Kao dlanom o dlan, sati prođu. A mi se još na sve drugo ljutimo: „Pa joj, zašto će mi ovo sad. Nisam stigao/la ni poruku napisat.“ Sve što nas odvaja od našeg nefsa mrzimo. A ono što nas odvaja od Gospodara, to ne preziremo. Čudni li smo. Nešto sa nama nije uredu. Negdje smo se pogubili.

Sunnet. Ashabi. Često se pozivamo na to kada je u pitanju naš nefs. A jesu li oni takvi prema namazu bili? Ili prema Kur’anu? Naravno da nisu. I ne znam šta bi rekli za nas danas, kada bi nas vidjeli. Ne znam koju bi nam „dijagnozu“ dali. Jer, namaz bi trebao da ukroti naš nefs. Da nas odvrati od poroka i naše ovisnosti. Da nas odmori od dunjaluka, i da nam pruži smiraj. Namaz bi trebao da bude naš najljepši sastanak koji imamo u toku dana i da mu se najviše srcem i dušom radujemo.

Nije potrebno da biramo momente u kojima smo raspoloženi za namaz. Jer, namaz je tu da nam promijeni raspoloženje. Da ga popravi. Da nam odagna brige i tuge. A kako i ne bi, kada ih iskreno šapnemo Njemu – u razgovoru sa Njim? Namaz je svjetiljka u srcu vjernika.

Sjetimo se samo koliko je Poslanik Musa a.s. Gospodaru svome žurio. Ta čista srca, ljubavlju prema Njemu ispunjena.

“A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa?” “Evo idu za mnom”, odgovori on, “a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan.” (sura Taha, 83-84)

Kada bi samo znali… Da nam Njegovo zadovoljstvo zavisi od toga koliko mi žurimo Njemu… Da naša srca neće osjetiti istinski smiraj bez smiraja u namazu… Da nećemo osjetiti smiraj u namazu sve dok se ne budemo borili sa svojom dušom- da što manje žudi za dunjalukom, dok razgovara sa Gospodarom…

Zašto pričamo o ljubavi prema Gospodaru, a ne dokazujemo je Njemu. On nas je stvorio da Mu se klanjamo i da Mu robujemo. To je naša najveća zadaća na dunjaluku. Ako nju ispunimo kako treba, On će ostalo ispuniti onako kako samo On zna. Smiraj naš neka bude u namazu. Neka naše noge svjedoče na Danu suda da smo žurili Njemu na sastanak. Neka naša srca žele namaz. Neka sedžda Njemu bude naš najveći trijumf. Jer, šta vrijedimo mi bez Njega?!

Halima Lj.