Namaz kao stub vjerovanja

Kada mladi muslimani prvi put sretnu druge i saznaju da su muslimani, često jedno od prvih pitanja koje postavljaju jedni drugima je: “Obavljaš li namaz?” Kao da im je ovo kamen temeljac da vide je li osoba koju su upoznali pravi musliman ili ne. Nazvati se muslimanom je jedno, a biti musliman je nešto drugo. Namaz pet puta dnevno je srž islama. To je jedna od stvari po kojima se musliman razlikuje od svih ostalih na svijetu, a zašto onda imamo toliki problem biti ustrajni u obavljanju namaza?

Moja prva `umra bila je jedno od najvažnijih iskustava u mom životu i utjecala je na mene. Biti tako blizu Ka`be bilo je istinski dirljivo iskustvo. Biti na samom mjestu gdje je naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i svi poslanici prije njega, hodao i obavljao namaz, bilo je nevjerojatno. Jedna od stvari koja me je najviše pogodila u Mekki, među mnogim drugim, bila je kada je začuo ezan za sabah, namaz u zoru. Hiljade ljudi pojavilo se sa svih strana i krenulo prema Ka`bi na molitvu. Ustajanje usred noći nije bilo nimalo teško, jer je iskustvo namaza u Ka`bi bilo tako dirljivo. U to vrijeme, krećući se s ogromnom gomilom, nisam mogao ne razmišljati o tome kako je obično kod kuće. Oni koji ustaju i idu u džamiju na sabah namaz su svakako manjina, zar ne? Daleko od Mekke, previše je lako potpuno zanemariti ezan i ostati u udobnosti svog kreveta.

U posebnim trenucima kao što je ramazan ili kada idemo na hodočašće, čini se da je mnogo lakše biti vjeran namazu i mnogo ozbiljnije shvatiti islam. Koliko nas je, na primjer, klanjalo teravih namaz u džamiji za vrijeme ramazana, iako bi povremeno mogli propustiti jedan ili dva obavezna namaza? Jedan je od životnih paradoksa da toliko želimo da budemo dobri, a opet upadamo u iste stare zamke i radimo stvari zbog kojih kasnije požalimo. Kako smo čudni kao ljudska bića!

Možemo vrlo rado satima sjediti ispred televizije ili besposleno čavrljati na internetu ni s kim posebno, ali ne možemo odvojiti deset minuta za namaz. Molimo se, naravno, kad nešto želimo. Molitva nam onda uopće nije problem. Dolazi sasvim prirodno i ne predstavlja nikakve neugodnosti. U trenutku kada avion počne padati na tlo zbog kvara motora, čak i najmanje religiozna osoba u njemu digne ruke u molitvi. Kada se nekoj voljenoj osobi dijagnosticira ozbiljna bolest ili kada očajnički želimo da razgovor prođe dobro, molimo se.

Za muslimane je ezan poput sirene za zračni napad. U vrijeme rata ili opasnosti oglasit će se sirena za zračni napad koja će građanima poručiti da trče i zaklone se. Nitko ne razmišlja dva puta o tome. Oglašava se sirena i trčite najbrže što vas noge mogu odnijeti na sigurno mjesto. Ezan je isti, ali nas poziva na bijeg, ne od bombi koje padaju s neba, već od svakodnevnih briga i životnih problema koji često prijete da nas slome. Umjesto toga, poziva nas da se sklonimo samo kod Allaha, Koji nas poznaje i brine o nama i Koji nam želi dobro. Kako brzo trebamo žuriti na namaz, utječući se Allahu. Koliko brzo bismo trebali ostaviti nebitne stvari u životu i obratiti se u molitvi Stvoritelju života.

Svi smo vidjeli stare ljude u džamiji i bili smo duboko dirnuti ovim starcem ili onom staricom koja toliko vremena provodi u namazu. Molitva im je učinila razliku. Vrlo je dirljivo i vidjeti čovjeka kako ulazi u džamiju s ulice, ravno sa svog posla koji je i naporan i težak, i vidjeti ga kako se klanja u namazu, moleći se možda za svoju djecu ili za novac koji mu treba samo da sastavi kraj s krajem. S čelima dodirujući tlo, svi smo jednaki.

Izvor: aboutislam.net