Jednom prilikom prijatelji od Kurza ibn Vebere, rahimehullah, ušli su kod njega i zatekli ga kako plače, pa su ga upitali: „Šta te je to rasplakalo, Allah ti se smilovao?“ Pa je rekao: „Zatvorena su mi vrata i spuštena je pregrada.“ „Zašto to govoriš?“, pitaju ga. Kaže: „Sinoć nisam proučio svoj vird Kur’ana, a to je vjerovatno zbog grijeha kojeg sam učinio.“

Šta reći za nas, braćo i sestre? Oni bi možda proveli cijeli dan plačući kada propuste da prouče dio Kur’ana kojeg su naumili da prouče svaku noć. Pet, deset džuzeva. Plače, toliko mu je teško i toliko ga boli što je propustio taj svoj vird Kur’ana da ne može sebi da dođe. A mi se tako osjećamo ako nam nestane interneta dan-dva pa ne možemo sebi da dođemo, da nas nije šta prošlo na društvenim mrežama. Ne možemo normalno da živimo bez interneta, a takav je bio njihov odnos prema Kur’anu. Nisu mogli da se rastanu od njega.

Kao što se spominje da je jedan učenik upitao šejha: „Kakav je bio odnos prvih generacija prema Kur’anu? Možeš li mi to opisati.“ Pa kaže: „Identičan tvom odnosu prema tvom mobitelu.“ Tvoj odnos prema mobitelu je primjer odnosa selefa prema Kur’anu. Čuvamo ih, nosimo ih uvijek sa sobom, uvijek smo tu na vezi, pratimo da nas ne prođe nešto, da slučajno šta se ne desi a da nismo to čuli. Četiri, pet sati prođe a da nismo ni svjesni onoga što se dešava oko nas. Možda nas djeca dozivaju, roditelji, supruga, ne čujemo ništa oko nas, udubljeni smo u mobitel.

Takav je bio odnos selefa, prvih generacija, prema Kur’anu. Kada bi učili Kur’an izgubili bi osjećaj za ono što je oko njih. Udubili bi se u kur’anske pouke i poruke toliko da ne osjećali šta se dešava oko njih. Ne bi osjećali ni glad, ni žeđ, zato što su osjećali slast u učenju Kur’ana.

Amir Smajić