Navikavanje na blagodati

Nekada prije mi nije bilo potpuno jasno zašto Uzvišeni Allah u Kur’anu toliko spominje nezahvalnost i zašto baš toj temi pridaje na važnosti. Vremenom, shvatih da je nezahvalnost jedan od najopasnijih grijeha čak i vjernika, ili, drugim riječima, navikavanje na blagodati. Uzvišeni Allah u Kur’anu zbog nezahvalnosti proklinje čovjeka:

„Proklet neka je čovjek! Koliko je on samo nezahvalan!“ (sura Abese, 17)

Općepoznato je da čovjek po svojoj prirodi ne cijeni ono što ima dok to ne izgubi. Jednostavno ga obuzme osjećaj podrazumijevanja blagodati i zbog toga biva nemaran spram nje, a takav odnos je jednak nezahvalnosti. Ne obraćati pažnju na nešto znači to potcjenjivati.

Onaj ko ima žive roditelje, makar i ne bili najbolji, ne zna da ih cijeni dok ih ne izgubi. Koliko je samo djece bilo nemarno prema roditeljima dok oni nisu umrli, a nakon njihove smrti bi sve dali samo da ih još jednom vide ili čuju.

Onaj ko ima hairli supružnika ne zna da cijeni blagodat osobe sa kojom može da kroči kroz život, na koga može da se osloni. Onaj ko nije imao supružnika ili onaj ko ga je izgubio itekako zna šta znači ta blagodat.

Dok čovjek jede, ne osvrće se na hranu koju mu je Uzvišeni Allah darovao. Tek za vrijeme posta insan shvati šta znači glad, a još da nema hranu ni za iftar kako  bi tek bilo. Ili pitku vodu za žeđ i čišćenje.

I bezbroj je Allahovih blagodati koje bismo mogli nabrajati. Postavlja se pitanje kako da se ne navikavamo na njih, da uvijek držimo na umu njihovu prolaznost i da sami sebe podsjećamo da su sve blagodati Allahova milost i dobrota i da Mu zbog toga trebamo zahvaljivati riječima i djelima.
____________________

Jedan od načina jeste da stalno sebe podsjećamo da neku blagodat možemo izgubiti. Da obratimo pažnji na ljude koji nemaju ili su izgubili tu istu blagodat, i da ne izbjegavamo suočavanje sa takvim životnim pričama koliko god nam one bile teške i koliko god utjecale na nas.

Podsjećati se možemo i tako što ćemo svaki mjesec izdvojiti dio novca za siromašne.

Podsjećati se možemo i tako što ćemo obilaziti roditelje barem jednom sedmičo, a svaki put prije nego im krenemo zamisliti šta bi bilo da ih nema. Šta bi bilo da ih želimo posjetiti a da oni nisu živi.

Kada se naljutimo zbog sitnice na svog supružnika, zamislimo da preuzimamo sve ono što on radi, bilo da se radi o kućnom poslu ili poslu vani. Zamislimo praznu postelju, pustu kuću. Sjetimo se primjera onih koji su izgubili svoje voljene. Razmislimo kako bi se osjećali da nam neko u trenutku javi: Tvoj suprug ili supruga je poginuo, umrla. Naučimo cijeniti sitne znakove pažnje. Naučimo cijeniti svu ljudsku dobrotu, pa makar ona bila i kao zrno sitna.

„Ko nije zahvalan robu, nije zahvalan ni Allahu.“– hadis je na koji se često trebamo podsjećati. Hadis je koji nam ukazuje i da je dobročinstvo Allahovih robova prema nama zapravo Allahov dar. Jer, bez Njegove volje, dobrotu Njegovih robova ne možemo osjetiti.
___________________

Jučer, dok sam stavljala svoje čedo u ljulju, muškarac koji je ljuljao svoje dijete reče mi: „Dopusti da ga ja stavim, lakše mi je.“ Da me nije bilo stid, sigurno bih zaplakala zbog dirnutosti njegovom dobrotom, empatijom i odgojem. Dobrota, empatija, tako su velika blagodat. Tako mi Allaha, previše se navikavamo na dobrotu Uzvišenog Allaha i na dobročinstvo Njegovih robova. Previše nam se podrazumijeva.

Kada spoznamo i drugu stranu života, onda naučimo da cijenimo sitne znakove pažnje, dobrote, iskrenosti. Dirne nas i najsitniji gest. Jer shvatimo da svako dobro koje nas zadesi, blagodat je Njegova. Gospodaru, nauči nas zahvalnosti i učini nas od zahvalnih. Nauči nas da cijenimo blagodati, pa makar one bile i kao zrno pšenice. Amin.