Ne, nisi sam!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ne tako davno ušao sam u jednu prostoriju u kojoj sam, po pravilu, dotad zatjecao uvijek više osoba. Ugledavši u tom trenutku da je prostorija prazna, pomislio sam da bi mene mogli optužiti ako bi nešto nestalo i reći da sam to ja uzeo, jer sam tu bio sam. Dok sam razmišljao o ovoj svojoj samoći, cijelo mi je tijelo prožela jedna misao koja mi sinula u tom trenutku: “Ne, čovječe, nisi sam, nikada!” Zar si zaboravio da su u svakom trenutku s tobom tvoji vjerni pratioci, plemeniti…

meleki, čista i bezgrješna bića koja prate ljude i ne odvajaju se od njih? Iako čovjek zapadne u nemar i često zaboravi na ovu činjenicu, oni su ipak tu, uz čovjeka. Časni Kur’an to spominje: “A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite.” (El-Infitar, 10–12)

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nad vama naizmjenično bdiju meleki dana i meleki noći, a sastaju se (smjenjuju se) na sabahskom i ikindijskom namazu. ” (Buhari) U jednom drugom hadisu, koji bilježi Muslim, u kojem se govori o onima koji namaz obavljaju u džematu, kaže se i ovo: “Svakog od vas meleki blagosiljaju dokle se god nalazi na mjestu na kojem je klanjao i to sve čine dok čovjek ne izgubi abdest i time ne uznemiri meleke.”

Uznemiri meleke!? Da, spominje se da melekima smeta ono što smeta i ljudima. U ovom hadisu navodi se da meleke uznemiri kada čovjek izgubi abdest, pa šta onda reći za one ljude koji čine ružna i pogrdna djela za koja bi čovjek prije poželio da propadne u zemlju nego da drugi saznaju za to?! Neke ružne postupke čovjek ne bi nikad, zbog stida i sramote, uradio pred svojim roditeljima, prijateljima, školskim ili radnim kolegama, ali kada se osami, to ipak čini, zaboravljajući i ne stideći se svojih časnih pratilaca.

Onda mi naumpade: “Pa šta je sa Onim koji je ove meleke stvorio i poslao da bdiju nad ljudima? Ni On nije odsutan.” Zar Allah, Onaj koji je čovjeka stvara u utrobi njegove majke i daje mu oblik onakav kakav On hoće , zar da On prepusti čovjeka tek tako? Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Obožavaj Allaha kao da Ga vidiš, jer znaj, ako ti Njega ne vidiš, On zaista tebe vidi.” (Ebu Nuajm)

Uzvišeni u Svojoj plemenitoj Knjizi kaže: “On (Allah) je s vama gdje god bili i sve što radite, Allah vidi!” (El-Hadid, 4), “Nema razgovora među trojicom a da On (Allah) nije četvrti, ni među petericom a da On nije šesti, ni kad ih je manje, ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili.” (El-Mudžadela, 7)

Čovjek koji vozi auto često smanjuje brzinu na pojedinim mjestima strahujući od policije koja bi se mogla nalaziti na tom mjestu, pa kako bi se tek onda trebao da ponaša onaj koji je svjestan da Gospodar nebesa i Zemlje bdije nad njim u svakom trenutku? Da li bi takav prelazio granice koje je On uspostavio ili bi Ga veličao i hvalio na svakom mjestu, svjestan da ga Uzvišeni Allah vidi i čuje?

Prenosi se da su jednom prilikom ashabi, radijallahu anhum, jašući na svojim devama, glasno uzvikivali tekbire, pa kada ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo, rekao im je: “ Šta vam je?! Zar vi mislite da dozivate nekoga ko je odsutan? Ne, On je svakome od vas bliži nego što su vam bliži vratovi vaših deva koje jašete.”

Kaže Uzvišeni: “ Za Njega je jednak od vas onaj koji tiho govori i onaj koji to glasno čini, onaj koji se noću skriva i onaj koji po danju hodi.” (Er-Ra‘d, 10) Ne samo da Plemeniti Allah čuje šta čovjek govori, nego: “Allahu su, uistinu, poznate svačije misli.” ( Lukman, 23) Zato, kada čovjek čini tevbu ili upućuje dovu, treba da zna da ga Uzvišeni čuje i da zna da li to čovjek čini iskreno, jer Njemu je poznato ono najtajnije što čovjek nosi u svojim prsima.

Isto tako, kada čovjek stane na namaz, treba da bude svjestan da je Allahu dobro poznato da li tada razmišlja o svome Gospodaru i o onome što u sebi uči ili možda u tim trenucima rješava dunjalučke probleme u svojim mislima.

Velike su i mnogobrojne blagodati i koristi kada čovjek ima na umu ove stvari, jer kada čovjek zaboravi na svoga Gospodara, tada mu njegov najveći neprijatelj – šejtan, koji isto tako neprestano prati čovjeka i vreba trenutke nemara, postaje najbliži savjetnik, plašeći i donoseći nemir u čovjeka. Kaže Uzvišeni Allah: “On (šejtan) vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite.” (El-A‘raf, 27)

Tako, čovječe, kada pomisliš da si sam, znaj definitivno da nije tako, da je mnogo onih koji te posmatraju i koji bdiju nad tobom!