Ne pitajmo…

Naš mentalitet u Bosni i Hercegovini je oduvijek poznat po „raspitivanju“ i zadiranju u privatnost drugih. Često, ljudi se postavljaju kao da im je neko dužan odgovoriti na pitanja o svom privatnom životu, htio ili ne. Neki to čine iz radoznalosti, neki sa zlom namjerom, a neki pak i dobronamjerno, ali neučtivo.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Od čovjekovog lijepog islama jeste da se kloni onoga što ga se ne tiče.” (hadis bilježe Tirmizi i Taberani)

Ukoliko ne želimo pomoći, ukoliko nismo u stanju pomoći i ukoliko pitamo samo da bismo saznali informacije o nečijem životu – nije li to ono što nas se ne tiče? Nije li to upravo ono čega bismo se trebali kloniti? Koliko je samo ljudi bilo sebeb grijeha svojim pitanjima. Naročito ako se radi o pitanjima šta je bilo pa su se dvoje ljudi razišli, bilo da se radi o bivšim supružnicima, prijateljima ili poznanicima. Koliko puta je to pitanje bilo sebeb gibeta, pravdanja sebe, a nerijetko i potvaranja druge strane samo da bi se saprala vlastita savjest.

Koliko takva pitanja budu bolna za onoga kome su upućena. Možda neko srcem čezne za onim od koga se razišao, možda planira da popravi svoj odnos s njim, a onda neko bude sebebom da potakne ružan govor svojim pitanjem, te osoba u izljevu emocija ispriča svašta, zbog čega se poslije kaje i žali. A te iste riječi narod nastavi prepričavati, dodavati im ili oduzimati, te svaka ta priča samo produbi jaz između rastavljenih i zavađenih.

Zamislite samo težinu pitanja za rastavljene:

“Šta bi, što si se razveo/la?“ I onu stanku što slijedi iza tog pitanja, kada osoba očekuje da joj morate i trebate odgovoriti o nečemu što je samo vaš život.

Ili: „Ko vas zavadi, dobri ste prijatelji bili?“ A onda, vi biste trebali pričati o svom bivšem prijatelju ili svojoj bivšoj prijateljici, i iznositi „prljavi veš“ kako biste sebe zaštitili.

Nedavno, u razgovoru sa jednom prijateljicom, iznenadnih se koliko okolina utječe na nju pitajući je o braku. Njoj takvo pitanje jako teško pada. Kako boli ženu koja ne može imati djecu pitanje „šta čeka“ i zašto ne rađa djecu. Koliko boli majku kojoj dijete preseli na porodu pitanje „šta mu se desilo“, i očekivanje da ona svaki taj bolni trenutak prepriča.

Studenta kojem ne ide fakultet od ruke „kada će diplomirati“.

Nezaposlenog „ima li posla, traži li“.

Koliko boli svako pitanje za koje često čovjek nema ni sam sebi odgovor. A tek kada se ljudima treba pravdati za nešto što se zove Allahov kader. Zbog čega kopamo po emocijama i srcima ljudi samo da ih saznamo? Zbog čega je to postala naša duhovna hrana?
__________

Ne pitajmo. Ne pitajmo ono što vas se ne tiče. Ne dirajmo ranjena srca. Jer, svako to pitanje je ubod nožem u dušu i srce. Boli. I samo Allah zna kako na koju osobu može djelovati i kakve posljedice ostaviti. Bez obzira na naše namjere, neka pitanja uopšte nije pristojno postavljati.

Također, imamo na umu da nismo dužni odgovoriti na svako pitanje, bez obzira ko nas pitao i kada. Ne dozvolimo sebi da nas drugi uvuku u grijeh, ma koliko nam bilo teško podnijeti neki zulum. Jer najbolje se riješe oni problemi i sporovi koji se Njemu povjere i o kojima se samo Njemu kazuje.