“Kroz petnaestogodišnje druženje sa ženama Arapkinjama u Medini, stekla sam mnoga poznanstva. S nekima je bila u stalnom, gotovo svakodnevnom kontaktu, brdo soli, ili bolje reći riže smo skupa podijelile. U mojim najvažnijim, najljepšim, najtežim, ma svim trenucima uvijek su bile uz mene. Kao prave ensarijke. Sate sam provela u njihovim domovima. Ali ne samo to. Gotovo da nema kuće u kvartu u koju nisam ušla za toliko godina boravka s njima, a doista su nas jako lijepo prihvatili. Ali ima jedan detalj koji je doista za ibreta.

 

Nikad, ali nikad nisam vidjela spavaću sobu niti jedne od njih. To je kod njih društveno potpuno neprihvatljiva stvar. Dušu ćeš dati, ali u spavaću sobu ne možeš zaviriti. To je njihova diskreciona zona koju ne dopuštaju preći ni svojim roditeljima, a ni posluzi koju često imaju u kućama. Njihova intima. Ta soba je uvijek pod ključem, a ako prolaziš, mahinalno okrećeš glavu znajući da je to nešto gdje oči ne trebaju da se zadrže. Uredu, njihove kuće su uglavnom prostrane i ovim statusom ne želim propagirati ono što kod nas podrugljivo zovu “ne raste palma u Bosni niti šljiva u Arabiji.” Naravno da u našim uvjetima osoba koja ima garsonjeru ne može tehnički organizirati takav način života.

Moram vam priznati koliko sam oduševljena takvim njihovim normama. Potpuno se slažu sa islamskim edebom i preporukama iz sunneta.

Postoji intima koja nije ni za KOGA. Niti za vlastito dijete. Kur’an nas odgaja da ni dijete ne treba preći diskreciju roditelja. Zamislite onda neko mimo vlastitog djeteta.

 

Danas svako zna sve o svakome. Danas svu nježnost s mužem možemo dijeliti po društvenim mrežama. Spavaće sobe rado pokazujemo drugaricama. Danas je smiješno kad osobi kažeš da svom mužu i djeci nikad ne “uletiš” u sobu bez kucanja, jer svako ima pravo na svoju privatnost. Možda ne bi bilo loše da razmislimo da li smo mi sami krivci što smo obrisali sve granice koje nisu smijele biti obrisane, potom se ne snalazimo niti u obiteljima, niti sa rodbinom, niti sa prijateljima.

Da bi bio poštovan i da bi poštovao druge, moraju postojati granice. Sa svima, bez i jednog izuzetka na dunjaluku. Da bi imao lijep brak, intima mora ostati intimna. O intimi je zabranjeno pričati. Da bi imao lijepu obitelj, granice moraju postojati. I drugačije ne može. Pa čak i u kabur ide svako sam, sa svojim prostorom, granicama određenom zemljom.

Privatnost je moć. Nije prirodno da sve pokazujemo i da sve pričamo drugaricama, jer moramo nešto ostaviti i sebi. Sve što podijeliš s drugima, više nije samo tvoje. Ne zaboravi to.”