Neka nas dova ne umori

Dovimo. Nadamo se. Želimo. Čekamo. A ponekad, naše dove se ne ostvare brzo, ili se ne ostvare onako kako smo željeli. Ponekad se umorimo od nadanja pa odustanemo da dovimo, a možda nas je samo trenutak ustrajnosti dijelio od ispunjenja dove. Možda je jedini razlog zašto još čekamo- taj što istinski nismo ubijeđeni da nam jedino Allah nešto može dati, i da nam zaista hoće dati, ukoliko je to što tražimo dobro za naš dunjaluk i Ahiret.

Kada dovimo Allahu za nešto, mi zapravo potvrđujemo svoju vjeru u Njega. Molimo Ga, jer smo svjesni da nam niko osim Njega nešto ne može dati. Ali, kada smo strpljivi, i kada Mu iskreno vjerujemo, kada se naše nada ne smanjuje bez obzira koji put po redu za nešto dovimo- mi onda dokazujemo svoju ljubav prema Njemu. Dokazujemo da smo spremni čekati odgovor Voljenog, i da se od nadanja i čekanja umoriti nećemo.

Oduvijek je simbol ljudske ljubavi bilo čekanje, nadanje, vjera. Kada čujemo da je neko voljenu osobu vjerno čekao godinama da se vrati- zadivljeni smo. A preče je da se ne umorimo od nadanja i vjere u našeg Gospodara. Da testiramo svojim strpljenjem našu ljubav prema Njemu. Da se ne ljutimo zbog neispunjenih dova. Da ne budemo od onih koji su samo sretni kada im sve ide od ruke, a čim nešto nije kako žele- očajni su i udaljavqku se od svoga Stvoritelja.

Svojstveno je čovjeku da mu se žuri, ili da se umori od nadanja. Ali, vjerniku nije. On zna da ga Allah neće iznevjeriti, i da mu nadu uzaludnom nikada neće učiniti.

Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “Čovjek je stvoren od žurbe. Pokazat ću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne požurujte.“ (sura Al-Anbiya, 37)

“Ono što je Allah odredio – dogodit će se; zato to ne požurujte! Uzvišen neka je On i neka je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju!” (sura An-Nahl, 1)

Naša sudbina je u Allahovoj vlasti. Ako je nešto određeno da je naše, čekanje nam to neće oduzeti. Naprotiv, Gospodar će nam to dati u najbolje vrijeme, onda kada je i najbolje za nas. Imajmo na umu, da čim nas je Allah nadahnuo da Mu za nešto dovimo, u tome ima neko veliko dobro za nas. I kako god da bude, dobro je za nas. Ili će nas Allah nagraditi za to na dunjaluku, ili ćemo višestruko na Ahiretu biti nagrađeni. Za ljubav, strpljenje, nadu- i ono najvažnije- vjeru u Njega.

Sjetimo se Zekerijjāa a.s. Koliko je dugo za potomstvo molio i opet se Allahu nježnim riječima obratio: „I rekao: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.“ (sura Merjem, 4)

Zamislimo tu vjeru, tu ljubav. I onda slijedi ono najljepše: ispunjenje njegove dove. Jer, to je Allahu uistinu lahko.

Vjerujmo u Allahova čuda, u Njegovu moć, pa ćemo svojim očima svjedočiti Njegovoj neizmjernoj dobroti i svemoći. Neka nas dova ne umori. Dovimo. I vjerujmo. Čvrsto vjerujmo da Allah može sve. I da, ili će nam dovu odmah ispuniti, ili će nam naknadno dovu ispuniti, nakon sabura, ili će nam nagradu za sabur tek na Ahiretu dati.

Nismo gubitnici sa Njim nikada. I nećemo biti. Dovimo Njemu. I strpljivo čekajmo odgovor na dovu. A onda kada ga ugledamo, uživajmo u dokazima Allahove mudrosti i dobrote.

I dovimo: Gospodaru, ne umori nas nikada od dova Tebi. Jer bez tebe, mi smo izgubljeni.

Halima Lj.