Neka ti namaz bude na prvom mjestu

Razmišljam, koliko puta nam se desi da umorni od dunjaluka jedva obavimo naše dužnosti prema Gospodaru. Koliko puta jedva klanjamo namaz od umora, ili koliko puta neki od nas ostave namaz jer su umorni. Pitam se, zašto tako olahko shvatamo ono što je naša najčvršća nit koja nas povezuje sa našim Gospodarom svakodnevno? Zašto ne pokušamo izostaviti osnovne obaveze u školi, na fakultetu, na poslu? Zašto nam je namaz oni što uvijek ili vrlo često ostavljamo kao nešto zadnje?

Sjetih se prijateljice koja mi je pričala nekada, dok smo još bile u tinejdžerskim godinama, da je znala osjetiti navečer veliku pospanost i umor. Jedno vrijeme, njena praksa je postala da prije nego klanja jaciju prvo se malo odmori ili odspava, pa tek onda ustane i klanja. Međutim, vremenom joj se počelo dešavati da jednostavno čvrsto zaspi, i jaciju klanja tek u sabahskom vremenu. Iako je bila svjesna rizika takvog odmora, nažalost, teško se mogla oduprijeti toj svojoj slabosti i šejtanskoj vesvesi.

Tako, jedne noći je po običaju legla da odmori. Jako brzo je zaspala. Odjednom, u snu je vidjela čovjeka u bijeloj odjeći i čula glas koji je glasno dozivao nekoliko puta: „O ti pokrivena!“ Glas je bio, koliko u snu, toliko i na javi. Probudila se, i obuzela ju je velika jeza. Odmah je, sjećajući se ajeta objavljenih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, znala da je to baš njoj bila opomena i poziv na namaz. Abdestila se i klanjala jaciju. I to je bila zadnja noć u kojoj je svoj namaz „ostavila za kasnije“.

Meni je i sada, podjednako kao i tada, ova priča velika pouka za razmišljanje: kakva li će tek biti jeza i kakav će tek biti strah na Danu suda, onda kada On sakupi robove Svoje i pozove ih na odgovornost. I kada budemo pitani za svoje namaze. A ko meni i tebi garantuje da ćemo dočekati sutrašnje jutro? I ko meni i tebi garantuje da ćemo moći klanjati više i jedan namaz?
___________________

Moj i tvoj namaz će biti tačno ono što mi želimo da bude. Ako ga shvatamo kao napor, nešto što se obavlja „samo reda radi“, kao obavezu koju treba da ispunimo, kao nešto čime nas je Allah opteretio– on će nam biti teret i svaki put kada budemo htjeli da klanjamo osjećat ćemo umor i lijenost. Ukoliko naš namaz shvatimo kao naš odmor i razgovor sa Gospodarom, kao nešto što nam je On propisao radi dobrobiti nas samih- hrliti ćemo mu, i on će za nas biti odmor i radost. U njemu ćemo pronalaziti svoj smiraj, i u njemu ćemo pronalaziti svoj odmor. Rado ćemo napraviti pauzu na poslu, fakultettu ili u školi i klanjati naš namaz. Rado ćemo iskoristiti tih pet minuta za najdivniji razgovor, za najljepši odmor. I rado ćemo kada smo kući prekinuti sve i dati hak svojoj duši: da se odmori uz ono za čim ona teži. A svaka duša, čak i onog najgoreg čovjeka na Zemlji, rado bi se svome Gospodaru vratila. Jer, samo u pokornosti Njemu, ona je istinski sigurna i sretna.

Mogla bih pisati ajete i hadise o namazu. Ali, cilj ovog teksta nije, dragi čitaoče, da dobiješ samo informacije i zaboraviš ih uskoro. Cilj ovog teksta jeste da razmisliš o tvom odnosu prema namazu. Da se preispitaš koliko ti je stalo do tvoga Stvoritelja. I da sam/a istraži ajete i hadise koji govore o namazu.

Sjeti se da, ma koliko da živiš i radiš na ovom svijeu, tvoj dom je tamo u vječnosti. I na koliko volio/voljela ljepote ovog svijeta i užitak, tamo sebi počni graditi dom. A najljepši dom se gradi dobrim djelima na čijem vrhu je poput blistave krune namaz. Razmisli zato. Poredaj prioritete. Neka ti razgovor sa Gospodarom bude najljepši sohbet, najljepša kahva i najveći odmor. Neka ti namaz bude na prvom mjestu, uvijek i zauvijek.