Nestrpljivi za Džennetom

Prenosi nam imam El-Dževzi u svojoj knjizi “Sifetu es-Safve” priču o dobrom čovjeku koji se zvao Ebu Kudame el-Šami. To je bio čovjek koji je mnogo volio džihad i ratovanje na Allahovom putu. Nije čuo za objavljeni džihad između muslimana i nevjernika, niti za bilo koju bitku kojom se pomaže islam, a da nije otišao i u njoj učestvovao. Jednoga dana Ebu Kudame je sjedio u Medinskom haremu kada mu je prišao neki čovjek i rekao: “O Ebu Kudame, ispričaj nam najčudniju stvar koju si vidio ili ti se desila u ratovima u kojima si učestvovao. Ti si čovjek koji je mnogo ratovao na Allahovom putu.” Ebu Kudame je započeo svoju priču:

“Ispričat ću vam sljedeće… Otišao sam sa svojim prijateljima u mjesto koje se zove Er-Rekka (grad u Iraku koji je tada bio na granici islamske države), kako bismo odbranili islamsku državu od navale križara. Stigavši u grad Er-Rekka koji se nalazilo na rijeci Eufrat, kupio sam devu koja će nositi moje oružje, te sam vazio ljudima u džamijama podstičući ih i bodreći da učestvuju u borbi na Allahovom putu u odbrani islama u koji ih je Allah Uzvišeni uveo Svojom milošću… Pala je noć, a ja sam se smirio u kućici koju sam iznajmio za svoj kratki boravak u Er-Rekki.

Nakon što se noć već duboko spustila, začulo se kucanje na vratima moje kuće, koje me zbunilo. Pitanja su se redala jedno za drugim u mojoj glavi: Ko mi kuca na vrata u ovo doba noći? Zar ja nisam nepoznat čovjek u ovom mjestu? Ni s kim nisam blizak niti sam kome poznat ovdje. Pa, ko to meni dolazi u ovoj tmini na vrata? Otvorio sam vrata i pred sobom ugledao ženu potpuno pokrivenu džilbabom. Stajala je mirno i čedno ispred mene. Ipak, to je bila žena, pa sam se malo uspaničio vidjevši je, te sam joj se obratio: ‘O Allahova robinjo, šta trebaš, Allah ti se smilovao?’ Upitala je: ‘Jesi li ti Ebu Kudame?’ Rekoh: ‘Da!’ Kada je čula moj odgovor, gurnula je prema meni nešto svezano u krpi i komad papira, a zatim se okrenula i otišla plačući.

Tako mi Allaha, čudio sam joj se držeći svezanu krpu u ruci. Pogledao sam u papir koji mi je dala, a na njemu je pisalo: ‘O Ebu Kudame, ti si nas danas pozvao u džihad, a ja sam nemoćna žena koja nije u stanju da se bori, niti sam našla ikakav imetak kojim bih pomogla mudžahide, pa sam odsjekla svoje dvije pletenice i napravila od njih konopac za konja. Pa, uzmi ovo i pritegni svoga konja neće li Allah pogledati u moju kosu na konju koji je u borbi na Njegovom putu, pa mi se smilovati, oprostiti mi grijehe i uvesti me u Džennet!’ Tako mi Allaha, divio sam se njenoj želji i poniznosti, te čvrstoći i nestrpljivošću za oprostom grijeha i za Džennetom.

Zbog te velike želje, uradila je nešto što je u suprotnosti sa vjerskim propisom! Odsjekla je kosu na ovaj način (previše je skratila), međutim njena želja za Džennetom ju je nadvladala. Stavio sam tu krpu u svoje stvari… Kada je došla zora, klanjao sam sabah, a zatim smo ja i moji prijatelji napustili Er-Rekku.

Već smo bili prošli tvrđavu Mesleme ibn Abdul-Melika, a iza nas se čuo glas nekog konjanika koji doziva: ‘O Ebu Kudame, o Ebu Kudame, sačekaj me, smilovao ti se Allah!’ Prijateljima sam rekao da nastave put, a da ću se ja vratiti do ovog konjanika da vidim o čemu se radi. Kada sam došao do njega, obratio mi se riječima: ‘Hvala Allahu koji mi nije zabranio tvoje društvo i nije moj trud učinio uzaludnim pa da se vratim svojoj porodici.’ Upitao sam ga: ‘Šta hoćeš, Allah ti se smilovao?’ Kazao je: ‘Hoću da idem s tobom u rat.’ Rekao sam: ‘Otkrij svoje lice da te vidim, pa ako budeš dovoljno star, obavezan si da se boriš i nastavit ćeš sa mnom, a ako budeš mlad, nisi obavezan da se boriš i ja ću te vratiti.’

Otkrio je lice koje me obasjalo poput mjeseca. Bio je to prelijep mladić koji je imao oko sedamnaest godina. Upitao sam ga: ‘Sine, imaš li oca?’, a on reče: ‘Mog oca su ubili krstaši, a ja ‍želim da se borim protiv onih koji su mi ubili oca!’ Upitao sam ga: ‘Imaš li majku?’, a on odgovori: ‘Da.’ Rekoh mu: ‘Vrati se majci i budi joj pokoran, pa ako joj budeš pokoran, naći ćeš Džennet pod njenim nogama.’ Kada sam ovo kazao, mladić mi je u čuđenju rekao: ‘Subhanallah, zar ti ne znaš ko je moja majka?’ Rekoh: ‘Ne, tako mi Allaha, ja ne znam ko je tvoja majka.’ Na to on reče: ‘Moja majka je vlasnica oporuke.’ ‘Koje oporuke?’, upitao sam. ‘Ona je vlasnica konopca’, reče. ‘Kojeg konopca?’, upitao sam.

‘Subhanallah!’, reče, ‘Zar si tako brzo zaboravio? Zar se ne sjećaš žene od sinoć koja ti je došla i donijela povez i pletenicu-konopac kojim ćeš svezati svog konja?’ ‘Sjećam se’, rekao sam, ‘no, šta želiš reći spominjući tu ženu?’ Mladić odgovori: ‘Ona je, tako mi Allaha, moja majka i ona mi je naredila da idem u džihad i zaklela me da se ne vraćam. Kazala mi je: -Sinčiću moj, kada se sretneš sa nevjernicima, nikako im ne okreći leđa i pojuri ka Allahu tražeći Njegovu blizinu i da se pridru‍žiš svome ocu i daidž‍ama u Dž‍ennetu. Pa, ako te Allah počasti šehadetom (smrću na Allahovom putu), zauzmi se kod Allaha za mene. Zatim me privila na svoje grudi, pogledala ka nebesima i kazala: -Allahu, Gospodaru moj, ovo je miris mog srca, plod moje ljubavi, predajem ga Tebi, pa ga Ti približ‍i njegovom ocu i daidž‍ama.’

Mnogo sam se čudio ovom mladiću koji je moje razmišljanje prekinuo riječima: ‘Kunem te Allahom, amidža moj (običaj Arapa je da starije ljude od sebe nazivaju amidž‍om), o Ebu Kudame, da mi ne zabraniš da se zajedno s tobom borim na Allahovom putu. Ja sam, inšallah, šehid, sin šehida. Ja sam hafiz Allahove Knjige i vješt sam jahač i strijelac, zato, nemoj me odbijati zbog mojih godina.’ Kada sam sve ovo čuo, tako mi Allaha, nisam ga mogao vratiti, pa sam ga poveo sa sobom. Od kad je pošao sa nama, nisam vidio nikog marljivijeg i pokretnijeg od njega. Ako bismo sjahali radi odmora, on je opet bio najaktivniji od svih. Zapazio sam i da je stalno i neprekidno zikrio, spominjao Svevišnjeg Gospodara.

Ulogorili smo se pred akšam na jednom mjestu u blizini granice islamske dr‍žave i bojnog polja. Taj dan smo postili, pa smo htjeli da skuhamo nešto za iftar i večeru. Onaj mladić nas je zakleo da niko ne pripremi iftar za vojsku osim njega. Pokušali smo ga odvratiti od te ideje, jer je bio jako umoran od puta, ali je odbio. Tada mu rekosmo da se udalji malo od nas da nam ne smeta dim od vatre koju zapali. Sjedili smo i čekali da pripremi iftar, ali se on nije pojavljivao.

Nekoliko mojih prijatelja kazalo mi je da ga potražim, bojeći se da će doći vrijeme iftara, a da on ništa nije pripremio. Krenuo sam za njim i našao zapaljenu vatru na kojoj je stajao lonac, a mladića je savladao umor pa je naslonio glavu na kamen i zaspao. Vidjevši ga u takvom stanju, nisam ga ž‍elio buditi, niti sam se ž‍elio vratiti svojim prijateljima bez hrane, pa sam počeo da pripremam iftar, ponekad bacajući pogled na mladića. Gledajući ga, zapazio sam da se mladić osmjehuje u snu. Malo-pomalo, počeo je da se smije sve jače, a zatim se probudio.

Allaha mi, nisam mogao da se načudim prizoru. Nakon što se probudio i vidio me, mladić se zastidio i kazao: ‘Amidž‍a, zakasnio sam sa pripremanjem iftara.’ Rekao sam: ‘Nisi zakasnio!’, a on reče: ‘Ostavi ti spremanje iftara, ja ću to da učinim, ja sam vaš sluga u džihadu.’ Rekoh: ‘Ne, tako mi Allaha, nećeš spremati nikakav iftar niti hranu sve dok mi ne ispričaš šta si sanjao. Šta te je toliko obradovalo pa si se smijao u snu?! Zašto si se smijao?! Čudno je to nešto!’

Mladić reče: ‘Amidža, to je zbog sna koji sam usnio.’ Rekoh: ‘Tako ti Allaha, kaž‍i mi, kakav je to bio san!’ Mladić reče: ‘Ostavi taj san između mene i Allaha Uzvišenog.’ Ponovio sam: ‘Kunem te Allahom Uzvišenim da mi ispričaš svoj san!’

Nakon toga, mladić poče da priča: ‘Amidža moj, sanjao sam da sam ušao u D‍žennet. Zatekao sam Dž‍ennet u njegovoj punoj ljepoti i miru kao što nas je o njemu obavijestio Allah, azze ve dž‍elle, u Svojoj Knjizi. Hodao sam Džennetom diveći se njegovoj ljepoti i dobroti, kada sam ugledao dvorac koji blješti od svjetlosti, sagrađen je od zlatnih i srebrenih cigli. Balkoni su mu od komada rubina i dragulja, a vrata od zlata. Balkonski prozori su prekriveni zavjesama. One podigoše zavjese, a ja im ugledah lica lijepa poput mjeseca.

Kako sam ih ugledao, nisam spuštao pogled s njih. Divio sam se tolikoj ljepoti. Lijepe su poput najljepše robinje koju si vidio. Pokazujući na mene, jedna od njih se obratila prijateljici sa svoje desne strane: – Ovo je mu‍ merdije (hurije), ovo mu‍ je merdije, ovo mu‍ je merdije… Kako nisam znao koja je od njih merdija, upitah: – Ti si merdija?, a ona reče: – Ja sam jedna od služavki merdije. Želiš li merdiju, uđi u dvorac. Kreni, Allah ti se smilovao! Krenuo sam i popeo se na najviši sprat dvorca gdje sam našao sobu od crvenog zlata, a u njoj krevet od zelenog akvamarina. Noge su mu od bijelog srebra.

Na krevetu djevojka čije je lice lijepo poput sunca. Da mi Allah nije učvrstio oči, iscurile bi zbog njene ljepote i ljepote sobe i kreveta, a i pamet bih izgubio, tako mi Allaha. Kada me je vidjela, počela je da mi govori: -Dobro došao, Allahov namjesniče i Njemu dragi čovječe. Ja sam tvoja i ti si moj. Kada sam je vidio i čuo njen glas, približio sam joj se. Krenuo sam da stavim ruku na nju, a ona je kazala: – O moj dragi, o moja ljubavi, neka Allah udalji od tebe pož‍udu. Ostalo ti je od ž‍ivota jako malo. Naš sastanak je sutra poslije podne-namaza.

Zbog toga sam se smijao i to me, tako mi Allaha, jako obradovalo.’ Čuvši san koji mi je ispričao mladić, začudio sam se i rekao mu: ‘Sanjao si hajr, inšallah.’ Nakon toga smo se iftarili, odmorili, a zatim krenuli prema ostatku vojske na granici države. Kada smo stigli, zanoćili smo i spavali do sabaha, te ustali i klanjali.

Nakon toga, stigli su i naši neprijatelji, a ispred nas je stao vođa muslimanske vojske i poredao nas u bojne redove. Zatim nam je proučio ajete iz sure El-Enfal i podsjetio nas na nagradu koju je Allah obećao za džihad na Njegovom putu i sevab za šehadet. Za to vrijeme razmišljao sam o tome kako se ljudi oko mene zbijaju jedni uz druge. Ko je imao brata ili rođaka, stajao bi uz njega. Međutim, mladić koji je došao sa mnom, nije imao oca koji će ga zovnuti, niti amidžu koji će ga sebi približiti, niti brata koji će se za njega pobrinuti.

Počeo sam da ga tražim i ugledao sam ga u prvom bojnom redu. Počeo sam se probijati kroz saffove vojnika sve dok nisam došao do njega. Upitao sam ga: ‘Sine, imaš li ikakvo borbeno iskustvo?’ Rekao je: ‘Ne, tako mi Allaha, ovo je moja prva bitka u kojoj ću se boriti protiv nevjernika.’ Rekoh mu: ‘Sine, ono što se dešava u bitkama drugačije je od onoga što ti zamišljaš. Rat je ubijanje, krv, lomljenje, umiranje. Sine, stani u zadnje redove, pa ako pobijedimo, i ti ćeš pobijediti s nama, a ako budemo gubili, ti nećeš biti prvi koji će poginuti.’ Mladić me začuđeno pogleda i reče: ‘Zar ti da mi ovo kažeš?’ Rekoh: ‘Da, ja ti ovo ka‍žem!’ Mladić reče: ‘Amidža, želiš li da ja budem od stanovnika Vatre?’ Rekoh: ‘Ne, utječem se Allahu od toga. Tako mi Allaha, nismo ovdje došli ni zbog čega drugog osim bježeći od Vatre i tražeći Džennet.’

Na ovo mi mladić reče: ‘Zaista je Allah rekao: – O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo, leđa im ne okrećite; onaj ko im tada leđa okrene – osim onoga koji se povuče s namjerom da se ponovo bori ili drugoj četi pristupi – vratit će se natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište njegovo bit će Džehennem, a užasno je on boravište. (Prijevod značenja El-Enfal, 15-16)

Želiš li da im budem okrenut leđima pa da gorim u Džehennemu?’ Tako mi Allaha, bio sam zadivljen njegovom čvrstoćom i njegovim dubokim poimanjem ovih ajeta. Rekao sam mu: ‘Sine, taj ajet je objavljen zbog nečeg drugog, a ne o tome o čemu ti govoriš.’ Međutim, odbio je da se vrati u zadnje redove. Uhvatio sam ga za ruku vukući ga prema nazad, ali je istrgnuo svoju ruku iz moje, a zatim je bitka počela.

Junaci potrčaše naprijed, a jedan konj se ispriječi između mene i mladića. Počela su letjeti koplja i strijele, sijevati sablje, pucati lobanje, letjeti ruke i noge. Bitka je bila toliko ‍žestoka da se svako o sebi zabavio. Svakog trenutka borba je bila sve žešća i teža. Sablje su sijevale i blještale iznad glava poput svjetlosti. Tako je trajalo sve do početka podnevskog vremena kada je Allah Uzvišeni ponizio križ‍are i dao pobjedu muslimanima. Kada se sve smirilo, našao sam svoje prijatelje i okupili smo se da klanjamo podne-namaz. Nakon namaza, svi su počeli da traže svoje bližnje i prijatelje, a o mladiću niko nije pitao niti ga je ko traž‍io.

Počeo sam da ga tražim. Razmišljao sam o tome šta mu se desilo. Mo‍žda je ubijen, mož‍da ranjen, a mož‍da su ga zarobili i odveli nevjernici. Počeo sam hodati između mrtvih i ranjenih, tražeći mladića. Dok sam razgledao, iza mojih leđa čuo sam glas koji doziva: ‘O ljudi, pošaljite mi mog amid‍žu Ebu Kudamu, pošaljite mi Ebu Kudamu!’ Okrenuo sam se prema mjestu odakle je dolazio glas i ugledao mladića. Strijela je bila zabijena u njega, a konj je pao na njega i zgnječio njegovo tijelo. Meso mu je bilo pokidano, krv mu je tekla iz usta, organi se prosuli, a kosti polomljene. Približ‍io sam mu se koliko sam mogao i sjeo ispred njega.

Počeo sam ga dozivati vičući koliko god sam mogao: ‘Ja sam Ebu Kudame, ja sam Ebu Kudame…’ Pogledao me i rekao: ‘Hvala Allahu koji me je pož‍ivio da te ponovo vidim i kaž‍em ti svoju oporuku, pa je poslušaj.’ Tako mi Allaha, plakao sam gledajući ga i uživajući u njegovoj ljepoti i saosjećajući s njegovom majkom koja je živjela u Er-Rekki. Ta žena, koja je godinu dana ranije prož‍ivjela traume zbog smrti mu‍ža i braće, ove godine će proživjeti traumu zbog smrti sina. Uzeo sam komad svoje odjeće i počeo brisati njegovo lijepo lice.

Kada je to osjetio, podigao je pogled prema meni i kazao: ‘Amidža, zar brišeš moju krv svojom odjećom? Briši krv mojom odjećom, o amidž‍a!’ Plakao sam toliko da nisam mogao da mu odgovorim. Zatim je prošaptao slabašnim glasom: ‘Amid‍ža, zaklinjem te, ako ja umrem, vrati se u Er-Rekku i obraduj moju majku da je Allah primio njenu hediju i da je njen sin poginuo na Allahovom putu okrenut neprijatelju prsima, a ne leđima. I reci joj, ako Allah prihvati moj šehadet, da ću prenijeti njen selam babi i daidž‍ama u D‍žennetu.’

Zatim je rekao: ‘O amidža, bojim se da moja majka neće povjerovati kada joj ovo budeš govorio, stoga uzmi dio moje odjeće koja je krvava, pa kad je moja majka vidi, povjerovat će da sam poginuo, i reci joj da ćemo se sastati u Džennetu, inšallah! Amidža, kada odeš mojoj kući, naći ćeš moju mlađu sestru koja ima devet godina. Nikad nisam ušao u kuću a da se ona nije tome radovala, niti sam izašao iz kuće a da nije tugovala i plakala. Propatila je zbog smrti oca prošle godine, a patit će i ove zbog moje smrti.

Kada je vidjela na meni odjeću za putovanje i da mi je majka oblači, kazala je: – Brate moj, nemoj da kasniš, već pož‍uri da nam se vratiš. Kad je vidiš, olakšaj njena prsa lijepim riječima i reci da joj je brat poručio da će ga Allah zamijeniti kod nje.’

Mladić je počeo sve teže disati, njegov glas je bio sve tiši i nerazgovjetniji. Više nisam razumio šta govori. Zatim je skupio posljednje djeliće snage i kazao: ‘Amidža, obistinio se san, tako mi Allaha! San se obistinio, tako mi Gospodara Kabe. Tako mi Allaha, ja sada gledam u merdiju pored svoje glave i osjećam njen miris!’ Nakon tih riječi, mladić je još nekoliko puta udahnuo i izdahnuo, a zatim umro na mojim rukama. Ukopali smo ga, a ja sam uzeo nešto od njegove krvave odjeće i stavio u kesu. Tada mi nije bilo ništa bitnije od toga da stignem u Er-Rekku i prenesem vijest njegovoj majci.

Stigao sam u Er-Rekku a nisam znao ime njegove majke, niti gdje im je kuća. Hodao sam gradom razgledajući, sve dok nisam došao do jedne kuće ispred koje je stajala mala djevojčica. Nije imala više od devet godina. Kad god bi ugledala nekoga na kome su se vidjeli tragovi putovanja, upitala bi odakle dolazi. Kada bi joj kazali da dolaze iz dž‍ihada, upitala bi: ‘Je li s vama moj brat?’, a oni bi joj odgovorili: ‘Ne znamo ko je tvoj brat’, a zatim bi nastavili put. Zatim bi isto pitala drugog, zatim trećeg, potom četvrtog. I kada joj je i četvrti putnik odgovorio isto, oborila je glavu i zaplakala.

Zatim je rekla: ‘Šta je ovo, gledam ljude kako se vraćaju, a mog brata nema.’ Kada sam to čuo, prišao sam joj. Vidjevši na meni tragove putovanja, a u mojoj ruci kesu, upitala me je: ‘Amidž‍a, odakle dolaziš?’ ‘Iz dž‍ihada’, odgovorio sam. ‘Je li s tobom bio moj brat?’, upitala je. Rekao sam: ‘Gdje ti je majka?’ ‘U kući je’, reče. Rekoh: ‘Reci joj da izađe!’ Iz kuće je izašla žena obučena u dž‍ilbab.

Čuo sam njen glas i ona je čula moj glas, a zatim kazala: ‘O Ebu Kudame, dolaziš li sa tužnom ili radosnom viješću?’ Rekao sam: ‘Allah ti se smilovao, objasni mi šta je to loša, a šta radosna vijest?’ Na to ona reče: ‘Ako si došao da me obavijestiš da je moj sin poginuo na Allahovom putu okrenut prsima neprijatelju, a ne leđima, pa ti si čovjek sa muštulukom. To bi značilo da je Allah prihvatio moju hediju koju sam Mu spremala od prije sedamnaest godina. Ali, ako si došao da mi ka‍žeš da se moj sin vratio zdrav noseći ratni plijen, tako mi Allaha, donio si mi tužnu vijest. To bi značilo da Allah nije prihvatio moju hediju Njemu.’

Rekao sam: ‘Ako je tako, donio sam radosnu vijest! Tvoj sin je poginuo boreći se na Allahovom putu okrenut neprijatelju prsima, a ne leđima. Njegov konj je pao na njega i prignječio ga, pa je iskrvario toliko da je Allah bio zadovoljan s tim.’ Ona je pogledala u kesu koju sam držao, dok je djevojčica gledala u nas, te je rekla: ‘Ne mislim da mi govoriš istinu!’ Otvorio sam kesu i izvadio odjeću sa koje se slivala krv i komadi mesa sa lica njenog sina i dijelovi kose. Rekao sam joj: ‘Zar ovo nije njegova odjeća? Zar ovo nije njegova imama (turban), zar ovo nije njegova košulja koju si mu ti obukla svojom rukom?’ Kada je sve to vidjela, obradovala se i povikala: ‘Allahu ekber!’

Međutim, djevojčica je uzdahnula, a zatim pala na zemlju teško dišući. Njena majka je panično utrčala u kuću i iznijela vodu kojom ju je poljevala, a ja sam sjeo pored njene glave i poljevao je vodom i učio Kur’an. Tako mi Allaha, nije prestala teško disati i dozivati ime svog oca i brata, a majka je bdjela nad njom i plakala. Djevojčica je teško i duboko disala sve dok nije umrla. Kada je umrla, njena majka ju je uzela za ruku i uvukla u kuću, a zatim ispred mene zatvorila vrata.

Čuo sam je kako govori: ‘O Allahu, ja sam predala svoga muža, braću i sina na Tvom putu, o Allahu, nadam se da si to primio od mene i da ćeš me sastaviti s njima u Džennetu.’ Počeo sam kucati na vrata u nadi da će ih otvoriti, kako bih joj dao nešto novca ili da proširim vijest o njoj među ljudima ne bi li joj olakšali njeno stanje. Tako mi Allaha, niti mi je otvorila, niti je išta odgovorila.

Tako mi Allaha, nisam vidio nista čudnije od ovoga – ova ‍žena je sve ovo dala na Allahovom putu kako bi ušla u Dž‍ennet za kojim je toliko žudjela. Čak joj i njen sin nije bio prepreka da ga pošalje Allahu Uzvišenom. Pa teško se nama, šta smo mi uložili da bismo postigli Dž‍ennet?

Nestrpljivi za Džennetom! Oni imaju priče i tajne, koje su između njih i njihovog Gospodara!

Haris Hećimović – Islamski casopis “El-Asr”, januar 2013. g.