Ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili…

Subhanallah, svaki Bajram osjetim, pogotovo u noćnim satima, strah, veliki strah od Gospodara da nam kao narodu ne pošalje kaznu zato što danas, umjesto da se čini što više hajra, kada imamo i veće mogućnosti nego prije – čini samo više grijeha. Osjetim strah kada za lijepi Bajram prođem gradom kako bih zijaretila svoje najmilije, i vidim strašne prizore od kojih srce tužno zatreperi, a svaki dio mene plače. Umjesto da čaršija “miriše” na Bajram, ona smrdi na alkohol, zaudara na grijeh…

Zora. Majka budi oca kako bi se spremio za sabah i bajram-namaz i sa hajrom pošao u džamiju. Mi, djeca, užurbano trčkaramo po kući i pokušavamo biti majci od pomoći u bajramskom pospremanju kuće. Čuju se zvukovi petardi, čuje se pucanje iz puške u znak da se bajram klanjao i da “slavlje” može početi. Za mene kao dijete, Bajrami su bili nešto najvažnije u cijeloj godini. Noć prije Bajrama, od sreće ne bih mogla zaspati smišljajući šta ću da kupim od novca koji prikupim od “bajram-banke”, iako je to bilo nešto skromno, od čega bih mogla kupiti neku sitnicu, tj. to bi bila sitnica u očima današnje djece, ali nama koji smo svoje djetinjstvo proživljavali poslije rata, to je bilo nešto ogromno. To je bilo vrijeme kada su se sitnice jako cijenile.

Nakon klanjanja bajrama, mi, djeca, bismo, onako sređeni, mirišljavi, sretno poskakujući, obilazili komšiluk i naše selo, sa malim vrećicama, i zaustavljali se pred vratima svake kuće glasno dozivajući ukućane riječima: “Bajrambarećula”, i za to od nasmijanih ukućana dobivali slatkiše, većinom bombone, od nekog novac, a od starih nena i deda kocku šećera ili po dva-tri oraha, što mi, kao djeca, i nismo baš voljeli, jer smo očekivali bombone. Poslije smo ih brojali, ko je najviše čega skupio i mijenjali bismo jedni sa drugima one koje više volimo.

Eh, kako su to bila lijepa vremena, samo što, nažalost, ti običaji sve više nestaju, i prateći moderna vremena, takve običaje potiskujemo u zaborav. Za razliku od nas, naša se djeca više neće zadovoljiti sa nekoliko bombona, i zašto bi se oni “patili” i hodali po komšiluku kada im roditelji svakodnevno kupuju slatkiše. Elhamdulillah, pa nam je Allah dao mogućnosti za takvo što, ali meni je iskreno žao što neće osjetiti onu istu sreću koju smo mi osjećali.

Žao mi je onih Bajrama… Sada, kada se Bajram približava, koliko god osjećam sreću, isto toliko osjećam i tugu. Subhanallah, svaki Bajram osjetim, pogotovo u noćnim satima, strah, veliki strah od Gospodara da nam kao narodu ne pošalje kaznu zato što danas, umjesto da se čini što više hajra, kada imamo i veće mogućnosti nego prije – čini samo više grijeha. Osjetim strah kada za lijepi Bajram prođem gradom kako bih zijaretila svoje najmilije, i vidim strašne prizore od kojih srce tužno zatreperi, a svaki dio mene plače. Umjesto da čaršija “miriše” na Bajram, ona smrdi na alkohol, zaudara na grijeh.

Nekada su djevojke za Bajrame oblačile tradicionalnu nošnju, lijepe svilene dimije, a danas se, nažalost, takmiče u razgolišavanju, koja će ljepše i izazovnije izgledati za Bajram i privući više pažnje muškaraca, koji ih posmatraju samo kao objekte uz koje će smiriti svoje bolesne strasti.
Nekada su se pravila lijepa omladinska bajramska sijela, uz učenje Kur’ana, ilahije i kaside, a danas se taj običaj prebacio u diskoteku u kojoj se omladina opija uz zvukove neke pjevaljke, pa čak i srbijanskih pjevača i pjevačica.

Duša me boli kada vidim u kakvom se stanju nalazimo. U “jednu ruku” i razumijem ih, jer sam i ja donedavno, kao već odrasla djevojka koja se našla u tom vremenu, “slavila” Bajram na isti način kao i oni, u nekom kafiću sa kolegicama. I ja sam “do jučer” bila jedna od njih, ali, hvala Milostivom na uputi, ja sam imala nekoga ko će mi pričati o vjeri, što je urodilo plodom, međutim, većini današnje omladine to nedostaje.

Žalim što je naš narod došao u ovakvo stanje i što se ovoliko skoro u potpunosti odmetnuo od vjere i Pravoga puta. Žalim što je došlo takvo vrijeme da se kod većine ljudi sve svodi na trku za dunjalukom i što se malo pažnje posvećuje tome da se narod osvijesti i izvede iz ove tame koja sve više prekriva našu lijepu Bosnu. Žalim što su naši gradovi puni kafića i diskoteka, i što se ne potrudimo da našoj omladini ponudimo više mjêstā na kojima će moći pronaći svoj mir, kada ih dunjaluk “stisne”, i gdje će uvijek pronaći nekoga ko će ih dočekati sa lijepim savjetima, prijateljskom vjerničkom rukom i osmijehom.

Žao mi je što za Bajrame ne organizujemo svoju omladinu i ponudimo im bolju alternativu od diskoteke, i što se više ne potrudimo da ih mudro privučemo i izvučemo iz takvih mjesta. Sve se svelo na poneki koncert duhovne muzike na kojima opet često dođu narodni pjevači da uz muziku izvedu narodu nekoliko “ilahija”, i to je to. U ovakvoj situaciji jedino što mnogi od nas rade jeste da osuđujujemo takvo što, ali ne trudimo se nešto posebno da učinimo bilo šta kako bi se stanje promijenilo nabolje. Trebamo se zapitati hoćemo li i mi biti odgovorni kod Allaha što malo činimo da se ovo stanje promijeni! Zamislimo se, hoćemo li biti pitani što nismo činili više da se naš narod probudi?!

Na kraju, jedan hadis za razmišljanje svima nama: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko osvane a dunjaluk mu bude najveća briga, takav kod Allaha nema nikakvu vrijednost, onaj ko se ne boji Allaha, ni takav kod Allaha nema nikakvu vrijednost, a onaj ko se ne brine za opće stvari muslimana, takav i ne pripada muslimanima.”

Molim Allaha da naše stanje promijeni nabolje, da nas ujedini u hajru, i učini Svojim iskrenim robovima! Amin!

Ummu Sara Žužić