Niko nije bio svjestan koji teret nosim na duši

Odrasla sam u intelektualnoj muslimanskoj porodici. Roditelji su se bavili naukom, ali i obavljali sve vjerske dužnosti. Tako su i nas djecu naučili. Sve je bilo baš kako islam nalaže. Ja sam od malih nogu išla u mekteb. Naučila sam da učim Kur’an prije nego što sam krenula u školu. Počela sam postiti mjesec ramazan još u prvom razredu osnovne škole. Postila sam kao “veliki”, na svoju inicijativu. Iskreno, namaze sam obavljala prilično bezvoljno, ali sam zato bila zaljubljena u Kur’an, post, sadaku i činjenje dobrih djela. Redovno sam učila Kur’an. Nikad nije prošao ramazan a da nisam barem jednu hatmu proučila. “Post je Moj i Ja za njega nagrađujem”, posebno sam se radovala toj nagradi. Rahmetli otac me je naučio da ne odbijam onoga ko zatraži moju pomoć. Govorio mi je da mi ga je dragi Allah poslao kako bi uslišio moje dove. Kasnije sam se nekoliko puta uvjerila u to. Na taj način, babuka je stvorio u meni ljubav prema činjenju dobrih djela koja traje i danas i koju ja prenosim na svoju djecu.

Izrasla sam u poštenu i čestitu djevojku čiji iman skoro da ništa nije moglo pokolebati. Smiraj i spas uvijek sam pronalazila u Kur’anu. Posezala sam za Kur’anom u svim stresnim situacijama. One noći kada je moj otac preselio na bolji svijet, i tada sam posegnula za Kur’anom, i dalje nesvjesna šta se desilo. Imala sam osjećaj da ću tako promijeniti situaciju. Bila sam ubijeđena da nije istina, da su pogriješili. Ne može ono biti moj babuka! Kralj mojih svjetova! Ne! Nije ono on! Kasnije, za vrijeme dženaze, kako običaj nalaže, žene su se okupile kod kuće da prouče dovu. “Mama, ja ću učiti!”, poviknula sam. Vidjevši moju izvanljudsku snagu, rekla je: “Hajde, i jeste najbolje da ti učiš!” Učila sam! Učila sam iz sveg glasa! Osjećala sam kao da će me tako čuti i ustati iz tabuta.

Vrijeme je prolazilo. Život je u međuvremenu donio i neke lijepe događaje. Magistrirala sam. Zaposlila se jednom, drugi put, treći put. Poslovi su mi bili sve bolji. Bila sam puna ambicija. Izgledalo je da sam sve bliže ka ostvarenju svojih ciljeva. Radovala sam im se veoma i radila na sebi u svakom segmentu. Ali ne! Desilo se da sam zbog bezobrazluka i licemjerstva svojih šefova dobila otkaz. Firma je postojala na našim prostorima već oko dvadeset pet godina. Kroz nju je prošlo mnogo ljudi. Svi su odlazili iz nje samoinicijativno. Samo sam ja bez ikakvog prethodnog upozorenja dobila otkaz kao neprikladna. Taj posao je za mene bio puno više od posla, tako da je tada nastao pravi debakl. Nastao je preokret kompletnog mog života, preokret mene kao ličnosti. Postala sam onakva kakva nikad nisam bila. Povlačim se u sebe, gubim razdraganost i pozitivnost. Napuštam sve svoje dobre navike. Napuštam svoje najbolje prijatelje, knjige. Život mi gubi smisao. Bijes u meni je sve jači. Što je najgore od svega, udaljavam se od vjere. Postajem bijesna na sav islamski svijet i ljuta na dragog Boga. Bila sam ljuta zato što mi ne dozvoljava da ostvarim svoje ambicije i postidim sve one koji su me prije toga degradirali.

Za sve to vrijeme, imala sam potrebu da se ostvarim i na privatnom polju. U ranoj mladosti sam ostala slomljenog srca, povrijeđena do srži. Ta rana je pojačana nakon smrti moga oca. Tada sam se jos dobro držala jer sam naučena da dragi Allah daje bolje od onoga što je uzeo, tako da sam se nadala da će mi kroz muža, koji bi me upotpunio, dati nagradu za sav sabur i lijek za moje rane koje su već bile prilično okorjele. Ali, to se nije desilo. Bijes i ogorčenost buktali su u meni. Kur’an sam bila potpuno zapostavila. Namaze također. Postila sam i dalje, ali samo iz navike. U vjeri više nisam pronalazila nikakav smisao. Jedino što mi je ostalo od prošlog života bila je sadaka i činjenje dobrih djela. To mi je i dalje bilo zadovoljstvo.
________________________

Unatoč svemu, podsvjesno sam molila dragog Allaha da me vrati u prijašnje stanje. Bila sam svjesna da ovakav život vodi u propast. Vrijeme je prolazilo, ali kod mene se ništa nije mijenjalo. Gušila sam se u bijesu i ogorčenosti. Silno sam željela da ponovo budem puna života kao prije i da pronalazim slast u vjeri. Željela sam da pobijedim i uspijem u životu. Imala sam veliku potrebu da restartujem svoj život. Da odem u novu sredinu, steknem nove prijatelje, da počnem novi život, da izađem iz stanja u koje sam upala. Ali ništa od toga nije se dešavalo. Na kraju, doživjela sam još jedno teško iskušenje. Umrla je moja majka. Ostadoh sama na svijetu! Moze li biti teže od toga! Prijatelji su bili uz mene, ali niko od njih nije bio ni približno svjestan tereta koji nosim na duši. Nisu bili svjesni koliko mi njihove netaktično izrečene opaske i savjeti razaraju dušu. Ne zamjeram im jer znam da nisu bili zlonamjerni. Za njih je to bio svakodnevni život, a za mene velika bol, snovi koji se nikad neće ostvariti.

U to vrijeme, dopisivala sam se sa jednim momkom koji mi se veoma sviđao. Izgledalo je kao da je on dobra prilika za mene. Izgledalo je kao da je baš on lijek za moje rane koje su sada postale još dublje. Nažalost, nekoliko mjeseci kasnije, ispostavilo se da nije tako. Pokazalo se da je veliki asija, da ne mari ni za čijim osjećajima, već da mu je važan samo njegov ego. Bio je na visokom položaju u islamskom svijetu i umjesto da bude primjer drugima kakvi trebaju biti, on je bio primjer za suprotno. To me je dovelo do još dubljeg razočarenja u muslimanski narod. Bila sam naivna i navučena na tanak led, te sam zbog toga sama sebi stvorila veliki problem.
_______________________

Kasnije, dok sam svim raspoloživim sredstvima nastojala da riješim taj problem, pitala sam ga da mi pomogne. Odbio me je ponizivši me opet. Za to vrijeme, u moj život ušao je drugi čovjek. U početku nisam obraćala pažnju na njega, ali bio je uporan. U naletu bola i beznađa, povjerila sam mu svoj problem. Odmah se ponudio da mi pomogne. Tada ga nisam gledala kao čovjeka sa kojim bih provela život jer bio je katolik. Planirala sam da mu, nakon što riješim svoj problem, oprezno dadnem do znanja da možemo biti samo prijatelji.

Rješavanje mog problema pretvorilo se u pravi izazov. Za to vrijeme saznala sam kakav je on zapravo, kakav je kao čovjek i da nema namjeru da odustane od mene. Slučajna internet istraga dovela me je do saznanja da je moj skromni i jednostavni spasitelj jedan od najboljih američkih doktora; pametan, sposoban, ambiciozan; čovjek koji nikad ne odustaje od svojih ciljeva, a jedan od njih sam ja. Obična djevojka u čijoj jednostavnosti je pronašao smisao svog života.

Nakon potpunog uvida u njegov karakter i svu ljubav i posvećenost koju mi je pružio, bilo je nemoguće ne zaljubiti se u njega. Kada mi je rekao da sam ja za njega nagrada od Boga dragoga za sve loše što je do tada preživio, nisam se više mogla suzdržati. Bilo je očigledno da je baš on ostvarenje svih mojih snova i dova i da je on jedini lijek za sva teška iskušenja koja sam imala prethodnih godina. Samo on je uspio pokrenuti me sa tačke na kojoj sam zapela prije nekoliko godina i uputiti me na pravi put, na put ka ostvarenju svih mojih ciljeva. Podstaknuo me da postanem bolji čovjek.

Sve je bilo prelijepo, ali postojala je jedna barijera. On to ne bi nazvao barijerom niti problemom jer za njega to nije postojalo. Postojali su samo izazovi. On je imao sve osobine dobrog čovjeka, vjernika…, ali bio je katolik. Ne mogu se udati za katolika! Šta učiniti! Kako mu to reći? Nikako nisam željela da ga povrijedim niti izgubim. Povjerila sam se bliskim prijateljima i nekim stručnjacima za ovakva pitanja. Savjetovali su mi isto što sam i sama znala. Trebam da ga “prevedem” na islam. Da bih to učinila, morala sam se prvo sama posvetiti vjeri kako bih njemu bila uzor, kako bi on imao od koga da nauči. Bio je to veliki izazov za mene. Više to nisam smatrala preprekom, već izazovom.

Do tada mu nisam spominjala svoje vjersko opredjeljenje, ali došao je momenat koji više nisam mogla odgađati. Sve sam mu postepeno objasnila. On, kao čovjek pun razumijevanja, sve je to postepeno prihvatio. Usvajali smo spoznaju po spoznaju, naviku po naviku. Rješavali pitanje po pitanje. Realizovali ideje jednu za drugom. Proces je bio dugotrajan, ali rezultat veoma sladak. Od rođenja je nosio muslimansko ime a da toga nije bio ni svjestan. Kada sam mu rekla da nosi ime meleka koji daje opskrbu, zaključili smo da nas je dragi Allah spojio da bismo uputili i upotpunili jedno drugo. U međuvremenu sam shvatila da je dragi Allah uslišio sve moje dove tako što mi je poslao ovakvog muža. Jednostavno, ja sam tražila njega, a on je tražio mene.

Dok sam razmišljala kako da se suočim sa ovim izazovom, shvatila sam da će to biti moj najveći uspjeh. Uspjeh o kakvom nikad nisam ni razmišljala. Tako je i bilo. Ovo je još jedan od razloga zašto uvijek trebamo tražiti od dragog Allaha da nam dadne onako kako je za nas najbolje, jer samo On zna šta smo sve kadri da učinimo. Bila sam ponosna koliko je od zemlje do neba kada je moj muž pred svim našim sada već zajedničkim prijateljima koji su nam pomogli da realizujemo ovaj izazov izgovarao šehadet. Bila je to kruna svih mojih ostvarenja. Kruna pod koju su stale godine bola, patnje, odricanja, upornosti i još mnogo toga. “Ešhedu en la ilahe illallah…”, odjeknulo je kroz cijeli Dubai. Stajala sam iza svoga muža, ispred naših prijatelja, ponosnija i viša, cini mi se, i od same munare na džamiji. Prije toga, imala sam ponudu da se udam za drugoga i postanem kraljica jedne države. Ali sada sam postala kraljica cijelog svijeta.

Nekoliko mjeseci kasnije, na mjestu gdje sam ja sjedeći na “svom mjestu” na sabahskoj mukabeli godinama skrušeno trazila od Gospodara sve što danas imam, obavili smo i šerijatsko vjenčanje. Imam je bio moj prijatelj koji me je podržao i uputio kako da krenem u osvajanje ovog izazova, u ostvarenje svog najvećeg uspjeha. U narednih nekoliko godina, on je bio najvažniji svjedok našeg stjecanja i ulaganja u naše najvažnije investicije, u našeg Adema, Aliju, Raziju i Amerah.

Sestra S. G.
____________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)