Nisam pronalazila sreću ni u čemu

Es-selamu alejkum, dragi čitaoci! Ovom prilikom ću Vam pisati o svom povratku islamu, s nadom da će se neko od Vas okoristiti. Tačno prije dvije godine, to jest 2018.godine moj život je krenuo „nizbrdo“ što se tiče mentalnog zdravlja. Sjećam se, bila je jesen. Počela nova akademska godina na fakultetu. Ja sva sretna jer znam da ću vidjeti prijatelje koje nisam vidjela cijelog ljeta. Ni slutila nisam šta će se sve izdešavati.

Međutim, odjednom se čovjeku u sopstvenim mislima desi „lom“, da jednostavno ne zna kako da se vrati u prvobitno stanje. Više ništa nije bilo isto. Ja, kao individua, više nisam sebe prepoznavala. Moj problem je počeo jedne jesenske noći, negdje oko 3h poslije ponoći. Sjećam se, nešto jako kao da me „udarilo“ u glavu dok sam bila u snu. Trgla sam se, nisam znala gdje sam, ko sam. Otkucaji srca su bili ubrzani. Znoj je oblio cijelo moje tijelo. Počela sam drhtati. Ležala sam nepomična na krevetu. To je izgledalo kao jedan panični napad. Ta noć je toliko promijenila moj život, moju ličnost. Počele su me obuzimati užasne crne misli. Gdje god bila, šta god da sam radila te „crne misli“ su bile uz mene. Nisam mogla živjeti normalnim životom, jer su toliko obuzimale moj um i spriječavale me u obavljaju bilo kakvih aktivnosti. Moji problemi sa mentalnim zdravljem su trajali nekih četiri mjeseca.

Odlasci kod doktora mi nisu naročito pomogli. Pokušavala sam sama sebi pomoći. Govorila sam sebi „ izdrži, to je samo prolazno iskušenje“. Najviše me pogađalo što mi roditelji nisu mogli pomoći, pa onako shrvani gledali me kako gubim volju za životom. Nisam pronalazila sreću ni u čemu. Svaki dan mi je prolazio boreći se s tim „crnim mislima“ i u strahu kad će se opet desiti panični napad. Moj pogled na svijet je bio toliko mračan, sve do septembra 2019. godine kad sam sama u kutku svoje sobe, odvojene od svih i svega odlučila vratiti islamu. Sve ovo što se izdešavalo u mom životu bila je prekretnica da se vratim redovnom obavljanju namaza, postu u mjesecu  ramazanu i još mnogo toga. Počela sam slušati sure, čitati islamske stranice. Skoro svaki dan posjetim stranicu od hfz. Nedima Botića, koji toliko pozitivno utiče na čovjeka i ulijeva nadu da se sve dešava s razlogom i da svaki dan treba naći razlog da budemo zahvalni na svemu.

Na sedždi sam Gospodaru rekla sve što me muči, a što drugi nisu razumijeli. Na sedždi sam prolila najviše suza. Na sedždi sam pronašla sebe i vratila se sebi. Dani, mjeseci su prolazili, a meni se stanje polako počelo popravljati. Radovala sam se svakom novom  jutru. Pronalazila sreću u svemu. Postala zahvalna na svemu što imam. Život mi je postao ispunjeniji. Više nije postojao zid na kraju tunela. Ponekad pomislim šta bi bilo da se ovo nije desilo. Da li bi se moje stanje još više pogoršalo? Možda bih izgubila sebe u svemu ovome, a ovako mi je Gospodar učinio samo dobro, a to je da sam pronašla sebe.

Hvala Njemu pa ja više nemam napada niti problema sa „crnim“ mislima. Shvatila sam, nije postojao lijek, doktor, bilo šta, što bi meni pomoglo. Postojala je samo iskrena sedžda. Mislim da ćete pouku sami zaključiti, a to je, koliko je bitno da se čovjek vrati islamu, jer tad se vraća prvenstveno samome sebi. Iskrena sedžda će učiniti Vaš život radosnim, um mirnijim i život ispunjenijim.

Prošlo je evo nešto više od godinu dana kako je moj život postao ispunjeniji, zdraviji i bolji u svakom smislu. Završila sam fakultet i sve obaveze što se tiče fakulteta, hvala Allahu. Nadam se da ću i posao naći u skorije vijeme, inšallah. Vjerujem i nadam se da će se neko od Vas okoristiti od ovog teksta, shvatiti pouku i na vrijeme svoj život učiniti ispunjenijim. Vjerujte da ćete tek tad osjetiti slast vjere i života.

Sestra R. P.
_____________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)