Njemica koja se vratila islamu

Ubrzo nakon mog rođenja u Njemačkoj, davne 1934. je postalo “moda” napustiti članstvo u Crkvi – katoličkoj ili protestantskoj – i postati “gottglaubig” što znači vjerovati u Boga, ali zapravo znači suprotno. Naime, kada sam imala oko sedam godina, starija djevojčica mi je rekla da Boga uopće nema i kako mi se činila sasvim autentičnom osobom i upravo sam naučila da je i Djed Mraz samo ‘izum’ za djecu, povjerovala sam u to. U to doba, svijet je bio daleko od toga da je mladim ljudima lako razumljiv. Bilo je bombi iz dana u dan, moj otac je mogao doći samo povremeno na jedan dan, a majka je plela rukavice i čarape za “jadne naše vojnike”, u susjedstvu je bila velika kuća koja je pretvorena u bolnicu za ranjenike.

Kad je to prošlo, pojavili su se čudni ljudi koji su nam oduzeli kuću i počeli su stizati američki ratni filmovi zbog kojih su mi se topilo srce. Nisam mogala procijeniti tko je bio u pravu, a tko u krivu i sve mi je izgledalo okrutno i besmisleno – bilo je tisuću razmišljanja na koje nitko nije mogao dati zadovoljavajući odgovor. Počela sam biti u potrazi za Bogom, ali iako sam pokušavala, nisam ga mogla pronaći ni u katoličanstvu ni protestantizmu ni kod Jehovinih svjedoka. Put bliže Bogu u ovim religijama bio mi je zapriječen činjenicom da su sve one imale doktrine koje sam smatrala nemogućima, i naredbe koje su mi se striktno činile neizvedivim.

Za mene je i dan danas čudo da sam ja od svih djevojaka upoznala mladog Europljana koji je sedam godina ranije primio islam. Prvi put kada smo se sreli slučajno sam saznala o njegovoj vjeri i kada sam saznala da je to islam, zamolila sam ga da mi kaže nešto više o tome. Bila sam tada veliki skeptik zbog razočaranja koje sam imala s drugim religijama, ali kad mi je objasnio značenje riječi ‘musliman’, tj. onaj koji se slobodnom voljom predaje Božjim zapovijedima, nešto je krenulo buditi se u meni.

Zatim mi je nastavljao objašnjavati da su svi ljudi, životinje, biljke i sve ostalo u ovom svemiru stvoreni u toj vjeri, odnosno da je islam naša prirodna vjera, urođena. Bila je to divna logika, čisti zdrav razum u svim islamskim učenjima koja me toliko privukla, u prvih nekoliko temeljnih doktrina o kojima sam naučila koliko i u knjigama koje sam čitala sljedećih godina, iako je zaliha islamske literature na njemačkom jeziku u to vrijeme bila mala. Osim pomoći mladog muslimana, koji je sada moj muž koji se nikad nije umorio od objašnjavanja stvari i odgovaranja na sva moja pitanja, kojih je bilo baš mnogo. Knjiga Muhammada Asada “Put u Mekku” pomogla mi je da shvatim duboko značenje svih Božjih zapovijedi i ona mi je najviše pomogla dok sam bila na putu da postanem muslimanka.

Izvor: www.islamweb.net