Novotarije kod dženaze

Na žalost, u praksu muslimana vremenom se infiltriralo puno stvari koje nemaju nikakvog utemeljenja u fundamentalnim izvorima islama: Kur’anu i Sunnetu, niti u praksi prvih časnih generacija muslimana. To je i razumljivo budući da se islam sve više širio i dolazio u područja čiji su stanovnici pridodali nešto iz svoje ranije, neislamske tradicije i, tako, bezbojnom islamu, dodali čitav spektar različitih boja i nijansi…

Najefikasniji način da se različiti dodaci i priljepci otklone je u dobrom poznavanju Kur’ana i Sunneta, ali i svijetloj praksi prvih generacija muslimana, koji su se natjecali da što striktnije primijene kompletan šerijatski program. Ovom prilikom ću navesti samo neke elemente koje prakticiramo oko smrti i kod dženaze a za koje utemeljanja u temeljnim izvorima islama ne nalazimo. Očito je da su oni produkt našeg promišljanja ili infiltriranje od strane drugih religija, koje su, vremenom, postale sastavni dijelovi naših običaja.

Spomenimo neke:

– stavljanje Mushafa kod ili iznad glave umiruće osobe;

– paljenje svijeća kod umrle osobe u noći u kojoj je umro i njeno gorenje do svanuća; ostavljanje upaljenog svjetla u kući umrle osobe sve do svanuća;

– paljenje svijeća u kući umrle osobe sedam, a ponegdje i po četrdeset noći, za dušu umrle osobe;

– dijeljenje svijeća prvih sedam noći po naselju umrle osobe, kako bi ih njihovi ukućani palili za dušu umrle osobe;

– stavljanje posude s vodom na prozor u kući urle osobe i to 40 dana da bi se – vele – duša dotične osobe imala iz čega napiti kad dođe kući. Neki stavljaju i na sam kabur posudu s vodom;

– stavljanje u posudu masla da bi duša imala šta lizati kad se navrati kući u kojoj je živjela i umrla;

– pravljenje halve i dijeljenje sa somunima po naselju umrle osobe;

– zastiranje svih kućnih ogledala platnom ili nečim drugim;

– stavljanje čaše napunjene sa vodom na prozoru sobe umrle osobe;stavljanje zelene grane u sobu u kojoj je mejjit umro;

– učenje Kur’ana kod umrle osobe, sve dok se ne počne gasuliti;

– apstinencija ukućana umrlog od konzumiranja jela i pića, sve dok se ne završi ukopavanje;

– izbacivanje iz kuće hrane koja je bila spremljena za jelo i vode koja se zatekla u posuđu;

– programirano plakanje jutrom i večerom;

– čim se umrla osoba okrene prema Kibli i pokrije čaršafom, donese se u jedno sudu brašna ili pšenice i to se usadi svijeća, pa se to stavi više glave dotičnog umrlog. To stoji sve dok se umrli ne iznese iz sobe, a onda se to udijeli nekoj sirotoj osobi;

– donošenje u jednoj posudi brašna, mekinja i soli i to se promiješa rukom umrle osobe, a onda se to stavlja kao tlak (napoj) hajvanu – vjerujući da će tada imati mijeka, sira, masla i kajmaka u izobilju;

– žaljenje za umrlim čitavu godinu dana i u tom periodu žene apstiniraju od kne ili oblačenja bilo kakve lijepe i ukrasne odjeće;

– puštanje brade iz žalosti za umrlom osobom;

– izbjegavanje konzumiranja mesa i drugih ukusnih jela dok traje žalost;

– ostavljanje odjeće umrlog neoprane do trećeg dana, vjerujući da će ga to zaštiti od kaburskog azaba;

– spaljivanje odjeće umrle osobe, umjesto pranja iste ili darivanja siromašnim osobama;

– ostavljanje neusisanih ili neometenih prostorija sve dok se umrla osoba ne iznese iz kuće, pa makar on tu ležao nekoliko dana, vjerujući da ako se bude upotrebljavala metla i sl. da će se «zamesti» cijela porodica;

– kad imam ili bula budu krojili ćefine – ne smiju se služiti makazama, niti kod šivenja ćefina smije biti uzlova, jer će se – po tom vjerovanju – makazama prerezati daljnji napredak u životu porodice, a ako na ćefinima bude uzlova, time će im biti sreća zavezana;

– hvatanje vode sa tenešira (mjesta gdje se umrli kupa u gasulhani) za vrijeme njegovog kupanja i onda davanje te vode ukućanima umrle osobe kako im ta umrla osoba ne bi «izlazila na san»; bračnim drugovima među kojima ne vlada bračna harmonija, da bi se međusobno zavoljeli i u braku slagali ili pijanici da bi se prošao alkohola. Ovo se, svakako, čini tajno, pekući mu kahvu ili mu spravljajući hranu na toj vodi, kojom je okupana mrtva osoba!!!

– klanje ovna i prenošenje istog preko tenešira gdje se nalazi umrla osoba okupana i zamotana u ćefine, vjerujući – ako se to uradi – da će biti veći berićet u sitnoj stoci;

– iskupljanje cjelokupne stoke pred kuću, kako bi se umrla osoba pronijela između njih, vjerujući da, nakon toga, ni jedno grlo stoke neće uginuti niti će na bilo koji način biti manjka u stoci;

– čuvati mejjita da ga ne preskoči mačka, jer bi se mogao povampiriti, pa se, zbog toga, presjedi kod njega čitava noć i ne razmišljajući o posljedicama za prisutne ako je umrli imao neku zaraznu bolest;

– izbjegavanje imamovog pogleda na kuću umrle osobe, kada ga već ponesu iz nje, jer ako bi to učinio, po njihovom vjerovanju, još bi neko umro iz dotične kuće;

– da se muškom umrlom djetetu, koje je još na teneširu, a koje je umrlo neosunnećeno, prelomi mali prst na ruci;

– da se razbije bokal ili nešto od stakla, kad se ponese dženaza, da bi se na toj žalosti sve završilo;

– muž ne smije ponijeti svoju umrlu ženu, niti je spustiti u kabur, jer je on za nju postao tuđin, a svi drugi mogu???!!!;

– kada se umrlo dijete spušta u kabur, treba ga tri puta naprijed pomaknuti, kako mu majka ne bi nerotkinja postala;

– prilikom zakopavanja umrle osobe ne uzima se lopata iz ruke, nego je treba baciti na zemlju, kako bi je drugi uzeo. Zato se i ne govori: «Daj mi lopatu!», nego: «Baci lopatu!»;

– dijeljenje novca na kaburu i to svima odreda: bili siromašni ili bogati;

– onima koji dođu na žalost, ne okreće se obuća – kako je, inače, kod nas običaj činiti;

– onom koji nam je povodom smrti došao na žalost, kada ga ispraćamo ne smijemo reći:«Dođi!», kao što se obično čini kada ispraćamo goste, jer ga – vele – pozivamo na ponovnu žalost;

– ne uvraćati nikome u kuću, nakon boravka u kući umrle osobe, jer to simbolizira smrt nekog od ukućana one kuće u koju uđemo;

– oglašavanje smrti umrle osobe sa munara;

– traženje, nakon vijesti o nečijoj smrti, da se prouči Fatiha za njegovu dušu;

– stavljanje hljeba i posude s vodom na mjestu gdje se umrli gasulio tri noći nakon njegove smrti;

– paljenje svijeća ili svjetla tri ili sedam noći od akšama do sabaha na mjestu gdje se umrli ogasulio ili gdje je umro;

– izgovaranje nekog zikra od strane gasala kod svakog organa koji se bude prao kod umrlog;

– činjenje zikrullaha naglas dok se mejjit bude gasulio;

– nošenje cvijeća, vijenaca ili fotografije umrle osobe ispred dženaze;

– davanje sadake sa kretanjem dženaze prema kaburistanu;

– sporo hodanje sa dženazom;

– pričanje, rasprave i bespotreban govor prilikom praćenja dženaze;

– učenje zikra ili Kur’ana naglas dok se prati dženaza;

– otac, majka, brat, sestra, žena ili neki bliži član rodbine uzima grumen zemlje sa kabura i nosi sa sobom, da bi umrlu osobu što prije zaboravio i prežalio;

– donošenje hrane i pića kod kabura da se ljudi posluže;

– dijeljenje sadake kod kabura;

– posipanje vode po kaburu (izuzetak je ako je zemlja suha, pa postoji bojazan da je vjetar neće raznijeti);

– izražavanje saučešća kod kabura;

– sastajanje i okupljanje na jednom određenom mjestu kako bi se saučešće izrazilo;

– ograničavanje izražavanja saučešća u roku od tri dana;

– spravljanje hrane i ugošćavanje od strane ukućana umrlog;

– ugošćavanje ljudi povodom prvog, sedmog i četrdesetog dana i nakon godinu dana, nakon smrti umrle osobe;

– odazivanje na ugošćavanje od strane ukućana umrlog;

– oporuka da se kabur umrlog obilazi četrdeset noći i da mu se, tom prilikom, uči nešto iz Kur’ana;

– završavanje hatme za umrlog kod kabura;

– kopanje kabura, pripremajući ga, prije nego što osoba umre;

– obilazak kabura roditelja svaki petak;

– obilazak kabura na dan ‘Ašure;

– obilazak kabura 15. noć ša’bana i paljenje svijeća ili svijetiljki kod kabura;

– klanjanje namaza od dva rekjata i na oba rekjata učenje Fatihe, Ajetu-l-kursijje jedan put i sure El-Ihlas tri puta, a sevape od tog namaza pokloniti umrloj osobi;

– obilazak kabura nepoznatog šehida ili nepoznatog junaka;

– davanje novca ili neke druge naknade onome koji uči Kur’an mrtvome i pokoni to učenje umrloj osobi;

– obilazak kabura sa nijjetom da se kod njega prouči dova, iščekujući da će tu biti primljena;

– putovanje u svrhu obilaska vjerovjesničkih ili kabura dobrih ljudi;

– nošenje mushafa na kabur i učenje iz njega;

– gradnja kuća u kaburistanu i stanovanje u njima;

– dodirivanje i ljubljenja kabura;

– tavaf i obilaženje oko kabura vjerovjesnika i dobrih ljudi;

– klanje i prinošenje žrtve i kurbana kod kabura;

– obilazak kabura da bi se klanjalo kod njega ili okrenut prema njemu;

– traženje pomoći od mrtvih osoba;

– uzdizanje kabura i gradnja na njemu;

– opručivanje da se na njegovom kaburu nešto gradi ili podiže;

– krečenje ili farbanje kabura;

– gradnja džamija ili mauzoleja nad kaburom;

– putovanje isključivo radi zijareta Poslanikovog, s.a.v.s, kabura;

– traženje pomoći od Vjerovjesnika, s.a.v.s;

– dodirivanje njegovoga kabura;

– ljubljenje Poslanikovog, s.a.v.s, kabura;

– priljubljivanje stomaka ili leđa uz Poslanikov, s.a.v.s, kabur;

– okupljanje oko Poslanikovog, s.a.v.s, kabura u svrhu učenja hatme, učenja ilahija i kasida ili citiranja poezije.

FRAGMENT IZ KNJIGE “KULTURA PONAŠANJA KOD BOLESTI, SMRTI I DŽENAZE, str. 99-108, Šefik ef. Kurdić