Nusajrije – vladajuća sekta u Siriji

Događaji u Siriji itekako se tiču nas muslimana Bošnjaka i to iz više razloga. Sirija, kao dio Šama, je zemlja koju je Allah blagoslovio te smo s te strane imanski vezani za nju i njene stanovnike vjernike, sljedbenike Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su dio nas, našeg ummeta i naše vjere. Zabludjela sekta čiji pripadnici već više od četrdeset godina vladaju Sirijom ima nekih svojih korijena i na našim prostorima jer se mogu naći prijevodi njihovih knjiga kod nas. Jedna od takvih je i knjiga “Razgovor čovjeka sa životinjama” koja se pripisuje nepoznatim autorima pod nazivom “Ihvanu es-safa”, a koji su bili sljedbenici ove sekte i koji su zagovarali univerzalnost svih vjera i posebno isticali stare grčke filozofe. Imali su svoja tajna tumačenja kojima su zanegirali vanjske aspekte vjere što, u suštini, vodi i negiranju Allahove jedine priznate vjere islama. Djelovanje šiija imamija među Bošnjacima je sasvim očito, donekle i pod pokroviteljstvom naših najvećih vjerskih i političkih faktora, i to putem Iranske ambasade i drugih udruženja koja su pokrenuli na našim prostorima.

El-hamdu lillahi Rabbil-alemin. Ves-salatu ves-selamu ala hajri halkihi nebijjina Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Ve ala alihi ve sahbihi edžme’in. Već više od godinu dana u Siriji traju pobune tamošnjeg stanovništva protiv vladara koji na to uzvraća veoma žestoko i raznim vrstama oružja sije smrt, masakrira, ruši kuće, naselja, džamije, a prisutno je i izraženo silovanje muslimanki… Iako se priželjkivalo da to bude revolucija naroda protiv tiranina – kao i u drugim revolucijama “arapskog proljeća”, sve su veći izgledi da bi dešavanja u Siriji mogla da prerastu u pravi sektaški obračun, što bi islamskome ummetu otvorilo jednu veoma opasnu ranu od koje je, kroz svoju dugu povijest, obimno krvario. Strahovanja od ovakvog scenarija povećala su se nakon što su šiitska iranska vlada i šiitski Hezbollah iz Libana otvoreno stali na stranu sirijskog režima koji svojom brutalnošću prema golorukom narodu, starcima, ženama i djeci nadmašuje i mnoge svjetske krvoloke koji su obilježili ljudsku povijest. Rušenje, ismijavanje i skrnavljenje džamija, prisiljavanje ljudi da posvjedoče da je predsjednik Sirije Bašar Asad bog, masakriranje djece i slično – što se može vidjeti na snimcima koji se emitiraju na raznim televizijskim postajama i internetskim portalima – podsjećaju na neke detalje iz burne islamskomuslimanske povijesti kada je sekta nusajrija – kojoj pripada vladajuća hunta Sirije – to isto radila sa muslimanima. Ne samo to, čak su se osilili da i Kabu oskrnave, kada su iz nje za vrijeme hadždža istrgli Crni kamen, dok je njihov vladar Ebu Tahir el-Karamiti to gledao i govorio: “Ja sam Allah, i tako mi Allaha! Ja, ja sam stvorio stvorenja i ja ih uklanjam, baš ja.”

Odnos Bošnjaka prema događajima u Siriji

Događaji u Siriji itekako se tiču nas muslimana Bošnjaka i to iz više razloga.

Prvo: Sirija, kao dio Šama, je zemlja koju je Allah blagoslovio te smo s te strane imanski vezani za nju i njene stanovnike vjernike, sljedbenike Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su dio nas, našeg ummeta i naše vjere.

Drugo: Zabludjela sekta čiji pripadnici već više od četrdeset godina vladaju Sirijom ima nekih svojih korijena i na našim prostorima jer se mogu naći prijevodi njihovih knjiga kod nas. Jedna od takvih je i knjiga “Razgovor čovjeka sa životinjama”koja se pripisuje nepoznatim autorima pod nazivom “Ihvanu es-safa”, a koji su bili sljedbenici ove sekte i koji su zagovarali univerzalnost svih vjera i posebno isticali stare grčke filozofe. Imali su svoja tajna tumačenja kojima su zanegirali vanjske aspekte vjere što, u suštini, vodi i negiranju Allahove jedine priznate vjere islama.

Treće: Djelovanje šiija imamija među Bošnjacima je sasvim očito, donekle i pod pokroviteljstvom naših najvećih vjerskih i političkih faktora, i to putem Iranske ambasade i drugih udruženja koja su pokrenuli na našim prostorima. Šiije imamije, iako su i sami ranije smatrali nusajrije nevjernicima, imaju dosta dodirnih tačaka sa tom sektom, a neke od njih su sljedeće:

●  Smatraju nevjernikom svakoga ko ne vjeruje u dvanaest imama iz ehlul-bejta, u koje oni vjeruju.

●  Negiraju drugi izvor islama, sunnet Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na način kako nam je to prenijela najodabranija generacija ummeta – ashabi Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

●  Najodabranije ashabe, poput Ebu Bekra, Omera i Osmana, smatraju nevjernicima, murtedima, licemjerima itd., jer su, kako tvrde, spriječili Aliju, radijallahu anhu, da preuzme božanski emanet hilafeta i imameta…

Shodno tome, potrebno je ukazati na opasnost te sekte koja vlada Sirijom kako bi se, između ostalog, otklonila i nedoumica onih koji se pitaju: kako je moguće da se muslimani tako nemilosrdno međusobno ubijaju?! Nažalost, najvjerovatnije toga ima i u slučaju Sirije. Ali, ono na što treba ukazati i pojasniti jeste da ljudi koji vladaju Sirijom pripadaju sekti koja je, po konsenzusu islamske uleme, nevjernička i veoma opasna po islam i muslimane. Stoga ćemo se, inšallah, u ovom tekstu kratko osvrnuti na nusajrijski pokret…

Hadis o podjelama

Nakon što je Uzvišeni Allah upotpunio Svoju vjeru i Sebi uzeo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, islam su – kao i sve druge prethodne nebeske vjere – zadesili razni potresi, sektašenja, podjele i zastranjivanja. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, obavijestio nas je o tome u sahih-hadisu koji bilježe imam Ibn Madže, El-Hakim, Et-Taberani, El-Bejheki i drugi od Avfa ibn Malika, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Židovi su se podijelili na sedamdeset i jednu frakciju: jedna će u Džennet, a sedamdeset će u Vatru. Kršćani su se podijelili na sedamdeset i dvije frakcije: sedamdeset i jedna će u Vatru, a samo će jedna u Džennet. Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, moj ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri frakcije: samo će jedna u Džennet, a sedamdeset i dvije će u Vatru.” Neke od tih sekti su, uz ta razna zastranjivanja, ostale u krugu islama, kao što su neke šiitske i haridžijske sekte, dok su neke sasvim izašle iz okvira islama. Od tih koje su izašle iz okvira islama jeste i sekta nusajrija koja ima dosta naziva: batinije, karamiti, nusajrijje, hazemijje, muhammire… Dakle, kada se spomenu batinije pod tim nazivom podrazumijevaju se i nusajrije jer oni predstavljaju jedan njihov ogranak. Historičari i islamski učenjaci pristaše ovog pokreta nazivaju i batinijama i nusajrijama, i karamitima… što ćemo u toku samog ovog teksta moći jasno primijetiti.

Nastanak nusajrija

Nema preciznih informacija o tome ko je osnovao ovu zabludjelu sektu. Ibn Tejmijje, rahimehullah, smatra da je to bio neki Ebu Šuajb Muhammed ibn Nusejr koji je živio u trećem hidžretskom stoljeću i tvrdi da je on autor poznatih stihova koji nusajrijama koriste kao himna:

“Svjedočim da nema drugog boga osim Hajdare (Alija), ćelavog i proždrljivog

I nema zastora za njeg osim Muhammeda, iskrenog i povjerljivog

I nema puta prema njemu do Selmana, moćnog i jakog.”

(Pogledati: Šejhul-islam Tekijuddin Ahmed ibn Tejmijje el-Harani, “Medžmuatul-fetava”, 35/100, umro 728. god. po Hidžri)

Nusajrije tvrde da je dotični Muhammed ibn Nusejr bio savremenik i drug desetog i jedanaestog imama ehlul-bejta – Et-Tekijja Ebul-Hasana Alijja ibn Muhammeda (212. – 254. g.) – El-Hadija, i Ebu Muhammeda el-Hasana ibn Alijja (232. – 260. g.) – El-Askerija – te da je on jedina kapija ka spoznaji onoga što su oni, pogotovo jedanaesti imam, naučavali. Imam Ebu Mensur el-Bagdadi u svom djelu “El-Ferk bejne el-firek” navodi da su se batinije prvi put pojavile u vrijeme halife Me’muna, a posebno se proširili u vrijeme Mu’tesima. Historičari navode da su batinijsku vjeru utemeljili potomci medžusija (vatropoklonika) koji su naginjali svojim precima, ali to, bojeći se muslimanskih sankcija, nisu obznanjivali. Njihovi osnivači postavili su takve temelje da onaj ko ih prihvati svojom nutrinom daje prednost medžusijskim vjerama, a Kur’an i Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, sunnete tumače shodno tim njihovim temeljima.

Šiitski autoritet Muhammed Tabatabai tvrdi da se ”godine 278. / 891., nekoliko godina prije pojavljivanja Ubejdullaha el-Mehdija u sjevernoj Africi, pojavila u Kufi nepoznata osoba iz Huzistana (u južnoj Perziji) koja nikada nije otkrila svoje ime i identitet. Postio je preko dana, a molio se noću i živio je od svog vlastitog rada. Uz pozive ljudima da se pridruže ismailitskom (šiitsko-batinijska sekta) naučavanju, bio je sposoban oko sebe okupiti veliki broj ljudi. Između njih odabrao je dvanaestericu ‘poglavara’ (nakiba) i tada je krenuo prema Damasku. Kad je napustio Kufu, za njega se više nije čulo”. (Pogledati: Sejjid Muhammed Husejn Tabtabai, “Ši’a u islamu”, str. 80 i 81. Izdavač: Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, 1996.)

Islamska ulema je na stajalištu da ova sekta ne samo što je svojim učenjem napustila islam već da se toliko udaljila od izvorne vjere da je nadmašila i židovstvo i kršćanstvo i medžusijstvo.

Učenje nusajrija

Imam El-Bagdadi, El-Šehristani i drugi navode neke od njihovih karakteristika u vjerovanju:

●  Toliko su u tumačenju iskrivljivali Allahove propise da su temelje vjere usmjerili prema širku, a propise šerijata ka propisima vatropoklonstva.

●  Vjeruju da se Allah utjelovio u Aliji, da je Muhammed samo zastor, a Selman kapija ka Aliji.

●  Smatraju da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, imao znanje samo o vanjskom i zbog toga mu je Allah naredio da se bori protiv mušrika, a da je Alija, radijallahu anhu, imao znanje o ezoteričnom i zato je on imao zadaću da se bori protiv licemjera. Jer, ko je licemjer, a ko nije, zna samo Allah, a Allah se – kako tvrde – utjelovio u Aliji.

●  Vjeruju u tenasuh  – preseljavanje duša iz tijela u tijelo.

●  Kao i sve šiitske frakcije – osim zejdija – smatraju da su drugovi (ashabi) Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nevjernici, otpadnici i licemjeri jer su spriječili Aliju i njegove potomke da preuzmu božanski emanet hilafeta koji im je određen svetim tekstom. Na prvom mjestu, svakako su Ebu Bekr, Omer i Osman, radijallahu anhum džemi’i. Iz toga se izuzimaju samo trojica od njih šesterice.

●  Shodno tome, smatraju da je Omer, radijallahu anhu, najveći Iblis, a poslije njega Ebu Bekr, radijallahu anhu.

●  Tvrde da je svijet postojao oduvijek i da nije stvoren.

●  Ne prihvataju teoriju o mudžizama i spuštanju meleka s neba radi dostavljanja objave, naredbe i zabrane.

●  Negiraju da na nebesima može biti melek i kažu da su meleki oni koji pozivaju njihovom pozivu, a da su šejtani i iblisi oni koji im se suprotstavljaju.

●  Neki od njih tvrde da su vjerovjesnici voljeli vođstvo te su radi toga obmanjivali narode tvrdnjom o poslanstvu i imametu.

●  Negiraju postojanje Dženneta i Džehennema, nagrade i kazne, osim na ovom svijetu, kao što negiraju i vjerovjesnika i vjerozakone te streme ka odobravanju svega čemu nagon teži.

●  Smatraju da je namaz ljubav prema njihovom imamu, hadždž je posjećivanje i služenje njihovog imama, a post nije suzdržavanje od jela i pića, već suzdržavanje od širenja njihovih tajni. Zinaluk je za njih odavanje njihovih tajni.

●  Tvrde da sa onoga ko spozna značenje ibadeta spada obaveza njegovog izvršavanja, pri čemu se pozivaju na neutemeljeno tumačenje ajeta: “I sve dok si živ (i sve dok  ti smrt ne dođe), Gospodaru svome  se klanjaj.” (El-Hidžr, 99)

●  Prikrivaju (et-tekijje) svoja učenja i ne otkrivaju ih nikome izuzev onima za koje se uvjere da su njihove odane pristaše. I ovo je karakteristično za većinu drugih šiitskih sekti, pogotovo sektu Isna Ašerija (dvanaestoimamija).

●  Pokazuju veliku naklonost prema obožavanju vatre.

●  Dozvolili su ženjenje sopstvenih sestara i kćeri i dozvolili su pijenje alkohola i sve vrste naslađivanja.

●  Neki, kao što je nasljednik Ebu Tahira el-Karamitija, poznat kao Ibn Ebu Zekerijja et-Tami, koji se pojavio 319. godine po Hidžri, a ubijen je u svojoj postelji, odnosno zaklan – dozvoljavali su homoseksualizam i obaveznim učinili ubistvo svakog dječaka koji odbije razvrat. Naredio je odsijecanje ruke svakom onom ko lično ugasi vatru kao i odsijecanje jezika onom ko je ugasi puhanjem.

●  Prema njihovom vjerovanju, dozvoljeni su im krv, imetak i čast njihovih neistomišljenika.

Povijest nusajrijskog pokreta prepuna je zlodjela prema muslimanima

Nusajrijsko vjerovanje zastupa tezu da su dozvoljeni krv, imetak i čast njihovih neistomišljenika. Iz tog razloga prvi šiiti nusajrije presretali bi karavane širom islamske države i ubijali na desetine hiljada hadžija i ostalih. Ove ubilačko-pljačkaške poduhvate naročito su usmjeravali na Kufu, Basru, Siriju, Jemen, Bahrejn, Horosan, a ni sama Mekka nije bila pošteđena. Ovo uvjerenje koje je duboko uvriježeno u njihovom učenju obojilo je povijest nusajrijskog pokreta (batinija) krvlju nedužnih muslimana. Karamitski (nusajrijski) vladar Zekrevejh je 294. godine po Hidžri u svetom mjesecu muharremu susreo hadžije iz Horosana, kojih je bilo oko 20.000, koje su se vraćale iz Mekke i sve ih pobio i uzeo njihove imetke. Historičari navode da su tada žene karamita nosile posude s vodom i išle među pobijenim hadžijama tražeći, navodno, ranjenike da ih napoje. Svakog onog ko bi se javio za vodu, one bi ubile. U krvoločnosti se posebno isticao Sulejman ibn el-Hasan ibn Seid el-Džennabijj, poznat kao Ebu Tahir el-Karamiti, koji je samo na hadždžu 317. h.g./ 929. g. prilikom tavafa ubio oko trideset hiljada hadžija i opljačkao njihove imetke, a onda ih je pokopao u bunar Zemzem. Na tom hadždžu je skinuo i poderao ogrtač sa Kabe te ga razdijelio svojim drugovima, a uoči Arefata istrgao je Crni kamen iz Kabe i poslao ga za Hadžer. Vraćen je Kabi tek nakon pune 22 godine (339. godine po Hidžri). Dok su nusajrije (karamiti) ubijale hadžije u tavafu, njihov tadašnji vladar Ebu Tahir el-Karamiti sjedio je na vratima Kabe. Sablje su se zarivale u tijela hadžija i bojile njihove ihrame i tijela crvenom bojom i to na dan Tervije (osmi dan zul-hidždže), jednom od najsvetijih dana u toku godine. On je sa vrata Kabe gledao taj užas masakriranja hadžija i govorio: “Ja sam Allah, i tako mi Allaha! Ja, ja sam stvorio stvorenja i ja ih uklanjam, baš ja.” Ljudi su bježali ispred sablji i vješali se o prekrivač Kabe, ali im ni to nije pomoglo, i u tom stanju su ih stizale sablje krvnika među kojima je bilo i onih koji bi se priključili tavafu i sjekli hadžije i ostale prisutne. Među prisutnima je bilo i uleme. Gledajući prizor krvavog nusajrijskog pira, jedan muhaddis je spjevao stih:

“Vidiš voljene kako mrtvi leže u svojim kućama

poput stanovnika pećine ne znaju koliko su dugo ostali.”

Kad je sve pobio, naredio je da se pobacaju u bunar Zemzem. Nisu okupani, nisu u kefine zamotani niti im je klanjana dženaza. A i zašto bi kad su postali šehidi! Nakon toga je naredio da se sruši kube od Zemzema, da se istrgnu vrata od Kabe i podere njen ogrtač. Onda je jednom svom poslušniku naredio da se popne na Kabu i počne rušiti njene oluke. Allahovom odredbom to mu nije pošlo za rukom. Pao je, naglavačke, s vrha Kabe i ostao mrtav strovaljen, inšallah, u džehennemsku vatru.

Kada je pokvarenjak uvidio da oluke ne može porušiti, obrušio se na Crni kamen (El-Hadžerul-esved) i istrgao ga iz Kabe udarajući ga maljem i govoreći: “Gdje su ta jata ptica, gdje je to kamenje od pečene gline?!” (aluzija na kur’anske ajete iz sure El-Fil). Nakon što je završio sa ovim pokoljem hadžija i drugih, Sulejman ibn El-Hasan, poznat kao Ebu Tahir el-Karamiti,  se 318. godine zaputio prema Bagdadu. U mjestu Hit, Allahovom dozvolom, ubila ga je neka žena tako što je na njega bacila ciglu sa krova svoje kuće. Tako je, bijedno i prezreno, od ruke jedne žene završio ovaj krvolok, a time i karamitska dinastija za neko vrijeme. Ummetu je došlo veliko olakšanje. Pišući o ovom događaju u svojoj historiji “El-Bidaje ve en-nihaje” imam Ibn Kesir navodi da ni vlasnici slona nisu sa Kabom uradili ovo što su uradili karamiti (nusajrije). I ne samo to, već niko u povijesti nije toliko omalovažio i oskrnavio ovu najodabraniju Allahovu Kuću kao što su to uradile nusajrije. Zato su oni, između ostalog, jedni od najvećih heretika i nevjernika, gori od židova, kršćana i medžusija.

Poslanica Ubejdullaha el-Kajrevanija

Ovaj tekst o nusajrijama završit ću sa nekoliko detalja iz jedne “poslanice” njihovog alima Ubejdullaha el-Kajrevanija. Dotična “poslanica” otkriva mnoga ubjeđenja ove sekte o kojima smo već govorili… Imam Ebu Mensur el-Bagdadi u svom djelu “El-Ferk bejne el-firek” spominje neke zanimljive detalje iz jedne poslanice koju je ovom karamitskom krvoloku Sulejmanu ibn El-Hasanu ibn Seidu el-Džennabijju pisao njihov vjerski autoritet Ubejdullah ibn El-Husejn el-Kajrevani. Poslanicu je nazvao “Es-Sijasetu vel-belagu el-ekiidu ve en-namus el-eazam” (Vođenje, sigurno dostavljanje i najuzvišenija intriga (smutnja), i u njoj je, između ostalog, rekao:

“Savjetujem ti da ljudima unosiš sumnju u Kur’an, Tevrat, Zebur i Indžil. Savjetujem ti da ih pozivaš anuliranju Božanskog zakona (el-šara’i) i negiranju ponovnog proživljenja i okupljanja iz kabura. Pozivaj ih negiranju činjenice da su meleki na nebesima, a da su džinni na Zemlji. Savjetujem ti da ih pozoveš da prihvate stav da je i prije Adema bilo mnogo ljudi, jer ti to podupire tvrdnju o bespočetnosti svijeta.”

Pisao mu je i ovo: “Moraš dobro znati opsjene vjerovjesnika i njihove proturječnosti u njihovim riječima. Kao što je Isa, sin Merjemin, koji je govorio ljudima: ‘Ja ne suspendiram Musaov šerijat’, a onda ga je suspendovao zabranjujući nedjelju umjesto subote i dozvolio im je rad subotom. Zamijenio je Musaovu kiblu u sasvim suprotnom smjeru i zbog toga su se židovi razišli te ga ubili.”

Na kraju te “poslanice” napisao mu je i ovo: “Ništa toliko ne čudi kao što čudi čovjek koji tvrdi da je razuman, a onda kada kod sebe ima lijepu sestru ili kćerku, a žena mu nije na rangu njihove ljepote, on nju sebi zabrani i uda je za nekog drugog. A da je neznalica ispravno razumio, shvatio bi da je on bio preči svojoj sestri ili svojoj kćerki od tog nekog stranca. A to nije ni zbog čega drugog nego zato što je njima njihov drug – misli na Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem – zabranio lijepe stvari i zastrašio ih odsutnim koji ne razumije, a to je Bog u kojeg vjeruju. On ih je obavijestio i o stvarima koje nikada neće vidjeti kao što su proživljenje iz kabura, polaganje računa, Džennet i Džehennem… tako da ih je porobio na ovom svijetu i učinio ih svojim robovima na ovom svijetu, a nakon njegove smrti njegovom potomstvu. Time je on sebi dozvolio njihove imetke njegovim riječima: “Reci, ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske…” (Eš-Šura, 23), te je on od njih odmah dobio zaradu, a njima će od njega kasniti. On je požurio od njih žrtvovanje njihove robe i njihovih imetaka čekajući određeni rok koji se neće desiti. Pa je li Džennet išta drugo do ovaj svijet i njegovi užici? I je li Vatra i njena patnja išta drugo do ono u čemu su sljedbenici Božanskih zakona (eš-šera’i) oličen u umoru i teretu kroz namaz, post, džihad i hadždž?”

 Svoju poslanicu dotičnom Sulejmanu ibn El-Hasanu završio je ovako: “A ti i tvoja braća ste pravi nasljednici koji nasljeđuju Firdevs u životu na ovom svijetu. Vi ste naslijedili njegove blagodati i njegove užitke koji su zabranjeni neznalicama koji se pridržavaju šerijata dotičnih spletkaroša. Pa neka vam je sretan taj rahatluk koji ste zadobili od njihova života.” (Pogledati: Ebu Mensur el-Bagdadi, “El-Ferk bejne el-firek”, str. 257 i 258)

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova koji motri nad svim i Njega Uzvišenog molimo da nas sačuva zabluda odmjetnika i posrtanja klevetnika. A On je jedini pravi upućivač i pomagač.

(Korištena literatura: Besim Korkut, “Kur’an s prevodom”, Ibn Madže el-Kazvini, “Es-Sunen”, Ibn Kesir, “El-Bidaje ve el-nihaje”, tom 11, El-Bagdadi, “El-Ferk bejne el-firek”, Šehrisatni, “El-Milel ve en-nihal”, Ibn Tejmijje, “Medžmuatul-fetava”, tom 35, šejha Nasiruddin el-Albani, “Sahih el-džamiu es-sagir”, Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai, “Ši’a u islamu”)

Objavljeno 25. maj 2012. – 04. redžeb 1433. AH u Časopisu El-Asr.