Jednog dana otišao sam u džamiju kako bih klanjao ikindiju namaz. Klanjao sam iza imama a kada je namaz završio otišao sam u jedan ugao džamije kako bih proučio večernji zikr. Postavio sam svoj telefon pred sobom i počeo sam učiti iz njega. Oko mi je palo na jednog dječaka, starosti nekih desetak godina. Ušao je na džamijska vrata, pogledao desno i lijevo, a potom je došao meni i obratio mi se drhtavim glasom: Jel došao šejh?

Koji šejh – rekoh?

Šejh koji podučava djecu hifzu Kur`ana – reče on.

 

Nisam znao da tu ima neko ko podučava Kur`anu. Šapnuo sam mu, a ja nasmijan, kako bi od njega odagnao bojazan koja je nastanjivala njegovo lice: Ne, nije još došao. Sjedi ovdje kraj mene!

 

I dječak sjede, otvori svoj mushaf i poče prevrtati njegove stranice. Htjedoh ga upitati koju suru sad uči napamet? Ali to prekide njegov drhtavi glas kojim je govorio: O amidža moj, bil mogao sa mnom čitati jednom ili više puta kako bih dobro naučio suru? Jer moj otac je izgubio nadu u mene zbog moje slabe koncentracije i mog slabog snalaženja, i stalno se žali na mene da sam ja počeo da se stidim tražiti od njega da me podučava Kur`anu napamet. A kada odem mom šejhu i pogriješim on se srdi na mene. Ja ne znam dobro čitati, a neke riječi su mi baš teške.

Nasmijao sam se tom dječaku, uzeo sam od njega Mushaf i šapnuo mu: Primakni se!

Počeo sam lagahno (po tertilu) učiti, a on je ponavljao za mnom. Nakon nekih petnaestak minuta zatražio sam od njega da sam pokuša to učiti, ali nije mogao.

 

Tad sam se prisjetio moga šejha kada mi je jednog dana rekao:

„Kada naiđeš na poteškoće u pamćenju ti prvo pokušaj razumiti ajete a potom pokušaj učiti ih napamet. Jer učenje ajeta napamet je poput brave na ogromnim vratima koja te dijele od dženneta. Pokušaj prema tvojim mogućnostima bilo kojim ključem otključati tu bravu i vrata će biti otvorena.“

 

Ponovo sam pogledao u tog dječaka, kad on od stida stišće svoj prst. Nasmijao sam se i šapnuo mu: Ostavi sad hifz (učenje napamet), dječače! Znaš li ti šta znače ovi ajeti i šta s njima Allah cilja?

 

Počeo sam mu objašnjavati te ajete sve dok nisam završio s pojašnjenjem. Potom sam suru ponovio dva puta a za mnom je ponavljao i on. Potom sam zatražio od njega da je sam prouči i on je proučio nekoliko ajeta. I kada mu bude teško izgovoriti neke ajete ili ih se ne može prisjetiti on bi se nasmijao te mi rekao: Hoćeš da ti kažem o čemu govore ti ajeti?

I nakon nekoliko pokušaja dječak je uspio naučiti suru napamet, naučio ju je kao što napamet zna i suru El-Ihlas. Nakon toga stigao je i šejh a stigla su i ostala djeca. Dječak je zatražio od mene izun/dozvolu da ode njemu i ja mu rekoh: Hoćeš da ti kažem nešto što ćeš staviti pred svoje oči?

On se nasmija i reče mi: Svakako!

 

Uzeo sam njegovu ruku, poljubio je a potom mu rekao: Doćiće dan kad će ti se govoriti; ‘pristupi!’ I ti ćeš poći i čućeš buku hafiza Kur`ana kako traže od tebe da im učiš po tertilu. A Allah i Njegovi meleki će te slušati. Pa zar ne čezneš za tim da tertilom učiš Kur`an pred Allahom, a On ti govori: Uči tu i tu suru!

A potom sam mu tihim glasom rekao neke riječi za koje sam tako žarko žudio da ih je meni neko rekao onda kada sam bio mali:

„Ti se sada pripremaš i osposobljavaš da tečno učiš Kur`an pred Allahom! Zato, ne posustaj, ne kloni, ne padaj u očaj i ne žali se na slabost svoga snalaženja. Jer svaki učenjak koji napusti Kur`an je neznalica. Ti ćeš odrasti i bićeš nositelj Allahove Knjige, bićeš odlikovan na ovome svijetu onda kada kao imam budeš predvodio ljude, a tvoj glas će za vrijeme učenja podrhtavati zbog skrušenosti.

Isto tako, ti ćeš sebe naći odlikovanim i na ahiretu, pred (melekima) pisarima, plemenitim i časnim. Pa Allah će sigurno počastiti učače Kur`ana, jer je Kur`an Njegov govor i Allah ne voli nikoga kao što voli učače (hafize) Kur`ana.

Nek ti je sretna tvoja ružičasta mladost koja odrasta u sjeni Allahovih ajeta!

Potom sam ga poljubio u glavu i rekao mu: Sada idi svom šejhu i pred njim tertilom uči kao da učiš u sjeni Arša (prijestolja) Milostivog, a Allah će te slušati. U potpunosti sam siguran da ti to možeš. I dječak je otišao svom šejhu.

 

I tako sam tog dječaka viđao svaki dan i podučavao ga Kur`anu napamet sve dok ne bi došao njegov šejh. Nakon dva mjeseca ostavio sam ga jer sam prešao u drugi stan i od tog dana nisam ga više vidio. Zatim sam saznao da je i njegov šejh preselio na drugo mjesto kako bi podučavao Kur`anu u jednoj drugoj džamiji.

 

Nakon sedam godina izašao sam sa svog posla, ušao u auto i vožač stade pred džamijom da klanjamo akšam namaz. Ušao sam u džamiju i otišao da klanjam gdje vidjeh jednog mladića čije je lice blistalo poput Mjeseca kako izgovara: “Poravnajte safove, jer je ravnanje safova od potpunosti namaza.“

Crte lica tog mladića su bile crte meni poznate ali se nisam mogao sjetiti gdje sam ga vidio. Njegov glas je bio glas slavuja; glas koji je uzdisao u prsima Jakuba kako bi mu pružio nadu i donio muštuluk Musaovoj majci o povratku njena djeteta.. glas koji je Zekeriju obradovao Jahjom.

 

Da je bio van namaza zamolio bih ga da što duže uči kako bih ga slušao, jer njegovo učenje je bilo poput lijeka za moje srce. Zadovoljio sam se time da njegovo ime pomenem na mojoj sedždi gdje sam rekao: “Allahu moj, uvećaj mu dobrote…!”

Namaz je završio i ja sam sjeo da proučim zikrove poslije namaza, kad vidjeh onog mladića kako sjede ispred mene, poljubi me u glavu i reče: Svjedočiću ti na Sudnjem danu pred Allahom da si ti uzrok ovoga na čemu sam sada.

Htjedoh mu reći; ko si ti mladiću? Ali to prekide njegov glas dok je on bio sav nasmijan od žestine neke sreće, te reče: “O amidža moj! Bil mogao sa mnom čitati jednom ili više puta kako bih dobro naučio suru? Jer moj otac je izgubio nadu u mene zbog moje slabe koncentracije i mog slabog snalaženja…” i nasmijao se a oči su mu suzile. Potom je rekao: Sjećaš li me se sad! Ustao je i zagrlio me.

 

Reče: “Naučio sam čitav Kur`an napamet, dobio sam idžazu/diplomu i sada sam ja muhaffiz (onaj koji druge podučava Kur`anu napamet). Pa neka ti je sretna, o amidža moj, kruna počasti. Prema meni si se ophodio s ljubavlju, dobrotom tvoga srca zagrlio si moje srce i, a da to nisi ni osjetio, učinio si Kur`an nečim meni najdražim. Dolazio sam ti kao slabić a ti bi popravio slabost moje snalažljivosti. Pa neka su ti srećni džennetski perivoji onoliko kolika je nagrada onog što sam naučio napamet i nagrada svih onih koje podučim Kur`anu napamet!

O Amidža moj! Hvala ti, jer si imao povjerenje u mene onda kada su svi bili ubijeđeni da ja ne mogu uspijeti.”

 

Potom me mladić poljubio u glavu i otišao da podučava djecu Kur`anu.