Dolaskom Osmanlija na ove prostore, u velikoj mjeri stigao je i islam. Od tog momenta pa do današnjih dana, ljudi su odgajani na ljubavi i lijepom odnosu prema ashabima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i o njima se pričalo i pisalo sa velikim poštovanjem.

U novije vrijeme, prevode se i pišu knjige koje tretiraju, između ostalog, i tematiku ashaba, ali sa jednim drugačijim pristupom koji nije zasnovan na uvažavanju i poštivanju. U tim knjigama stoji da Muavijine islamske odlike nisu bile puno bolje od onih kod njegovog oca (Ebu Sufjana), da je on imao ulogu u raspirivanju građanskog rata (fitne) nakon ubistva Osmana, da je Mugire b. Šube, r.a., bio nesposobni upravitelj, itd.

 

Ovdje je bitno ukazati na opasnost ovakvog govora o ashabima, o ljudima koje treba spominjati samo po dobru, a nikako po zlu, što je i glavna karakteristika vjerovanja sljedbenika glavnog toka islama (ehli sunneta).

Prije svega, treba znati da je Uzvišeni Allah zadovoljan svim ashabima i da oni posjeduju mnogobrojne odlike, i kao zajednica, a i na pojedinačnom nivou.

 

Uzvišeni Allah veli: „Oni koji poslije njih dolaze – govore: Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10)

Ovim ajetom, Allah Uzvišeni, između ostalog pojašnjava nam kakvo treba biti naše ophođenje prema ashabima, bez izuzetka, prema onima koji su nas u vjerovanju pretekli, a one koji o njima ružno govore, On opisuje kao ljude u čijim je srcima zloba.

 

Prenosi se od Ebu Se’ida El-Hudrija, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Nemojte vrijeđati moje ashabe, jer da neko od vas izdvoji zlata koliko brdo Uhud, ne bi mogao dostići jedan pregršt ili pola pregršti koju je neko od njih izdvojio.“ (Buhari, br. 3673, i Muslim, br. 2541.)

Mnogo je ajeta i hadisa koji nam govore o vrijednosti ashaba i zato vrijeđanje bilo kojeg od njih, ustvari, jeste negiranje onoga što je o njima rečeno, jer kako vjerovati u ispravnost svetih tekstova koji govore o ashabima, a onda nekog od njih opisivati svojstima koja im, sasvim sigurno, ne priliče, pogotovo zbog njihovog doprinosa na putu širenja vjere i islamskih vrijednosti.

Kada je imam Tahavi, poznati hanefijski učenjak govorio o ashabima i o odnosu sljedbenika sunneta prema njima, u svojoj Poslanici kazao je: „Ashabe Poslanika, s.a.v.s., volimo i u toj ljubavi ne pretjerujemo ni prema jednome od njih, niti se odričemo bilo kojeg među njima. Preziremo one koji njih preziru i koji ih po nečemu što nije dobro, spominju. Mi ih spominjemo samo po dobru. Ljubav prema njima je dio vjere i najveći njen stepen (ihsan), a mržnja prema njima je dio nevjerstva, licemjerstva.“

 

Ove Tahavijine riječi odnose se na sve ashabe, svakog od njih pojedinačno, i zato je ljubav prema ashabima dio vjerovanja sljedbenika sunneta koji nikada ne spominju ashabe po onome što je loše i zlo.

Svakom muslimanu jasna je vrijednost ashaba Poslanika, s.a.v.s., i o tome ne postoji spor, bar kod onih koji slijede ispravnu poslaničku praksu po ovom pitanju, a koju su zabilježili mnogi učenjaci kroz historiju, među kojima je i spomenuti imam Tahavi.

Citirani ajet i hadis, samo su dio u moru onoga što je kazano o ashabima, a ovaj tekst nema cilj da sve to obuhvati, nego samo da ukaže na njihovu vrijednost, kao i na to kakav naš odnos mora biti prema njima.

Kada je riječ o Ebu Sufjanu, r.a., istina jeste da je on prihvatio islam poslije osvajanja Mekke, ali to sasvim sigurno ne umanjuje njegovu vrijednost kao ashaba. Zaboraviti njegov doprinos islamu, a spominjati ga u negativnom kontekstu, kao neumoljivog neprijatelja islama sve do oslobođenja Mekke, kako se to navodi u knjigama koje se prevode na naš jezik, nije pravedno, jer mnogi ashabi su prije prihvatanja islama bili njegovi neprijatelji, ali nakon što su ga prihvatili, postali su najbolji ljudi koji su hodili ovom planetom. Takav je slučaj i sa Ebu Sufjanom koji je dokazao svoj islam u borbama, šireći Allahovu vjeru, izgubivši oba oka na tom putu, jedno u Taifu, a drugo na Jermuku. Sve ovo, a i mnogo drugih detalja koji govore o njegovoj vrijednosti nakon prihvatanja islama, sasvim je dovoljno da bi se jezik sačuvao od spominjanja ovog imena u negativnom kontekstu. Bio je mnogobožac, postao je ashab, dao dio svoga tijela na Allahovom putu, i to je ono po čemu se treba spominjati, na šta ukazuje i spomenuti citat imama Tahavije.

Muavija je bio pisar Objave i kao takav je pouzdana i povjerljiva osoba, a neke od predaja koje govore o njemu, spomenut ćemo u nastavku:

1. Jedne prilike Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, učio je dovu Muaviji: “Allahu moj, učini ga upućenim i daj da ljudi budu upućivani putem njega.” (Tirmizi, 3842, poglavlje: Odlike Muavije)

2. Rečeno je Ibn Abbasu da Muavija klanja vitr namaz od jednog rekata, pa je Ibn Abbas rekao: “Ispravno postupa, on je fekih-učen.“ (Buhari, 3765).

3. Rekao je Ibn Abbas, nakon što je pohvalio Muaviju da je učen: “Ostavite Muaviju, on je bio Poslanikov ashab.“ (Buhari, 3764)

Tumačeći ove riječi Ali El-Kari veli: “Ostavite Muaviju na miru i nemojte ga kritikovati, jer on se družio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme.“ (Mirkatul-mefatih, šerhu miškatil-mesabih)

4. Rekao je Ibn Omer: “Nisam vidio nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, da je iko sposobniji da vodi narod od Muavije.“ (Ebu Bekr El-Hallal, Es-sunneh, 2/441; Taberani u djelu El-Mudžemul-evsat, 6759 i El-Kebir 13432., Šerhu Usuli ‘itikad ehlis-sunneh, Lalekai, br. 2781).

5. Upitan je Abdullah b. Mubarek o tome ko je vredniji: Omer b. Abdul-Aziz ili Muavija, pa je rekao: “Prašina koja je ušla u nos Muavije dok je bio s Poslanikom, s.a.v.s., bolja je hiljadu puta od Omera. On je klanjao iza Poslanika, s.a.v.s., koji bi nakon povratka sa ruku’a kazao: ‘Semi’allahu limen hamideh/Allah čuje onoga ko Ga hvali i odaziva mu se’, a Muavija bi kao muktedija kazao: ‘Rabbena lekel-hamd/Gospodaru, Tebi hvala.’ Šta ima bolje od ovoga?!“ (Vefejatul-e’ajan)

6. Prvi vladar (kralj) muslimana je Muavija, r.a., i on je najbolji vladar (kralj), jer je bio istinski imam kojem je Hasan sin Alije, r.a., predao vođstvo, nakon što su mu Iračani dali prisegu šest mjeseci nakon smrti njegovog oca. On je, nakon toga, dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao mu prisegu. Ovako o Muaviji govori i naš Hasan Kafija Pruščak u svome komentaru Tahavijine poslanike

7. Hazreti Muavija b. Ebi Sufjan je ugledni Poslanikov a.s. ashab, jedan od pisara Objave. U odnosu prema njemu nema razlike između sljedbenika hanefijskog mezheba i sljedbenika drugih ehli-sunnetskih mezheba (malikije, šafije i hanbelije). Šije i haridžije prave razliku među ashabima, u smislu da neke uvažavaju, a neke ne. To nije pravac ehli-sunneta, koji iskazuje poštovanje i čast prema svim ashabima. Taj pravac slijede i hanefije.“

(https://www.islamskazajednica.ba/…/15462-stav-o-muaviji…)

Također, i slučaj Mugire b. Šu’be bio je takav. I on je ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kojeg obuhvataju svi oni vjerski tekstovi koji iznose pohvalu ashabima kao najboljim ljudima. Sasvim je sigurno da je Uzvišeni Allah zadovoljan i ovim ashabom, imajući u vidu da je bio učesnik prisege koju su ashabi dali Poslaniku, s.a.v.s., a o kojoj On kaže: „Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom…“ (El-Feth, 18).

O toj skupini koja je tada dala prisegu na vjernost, a među kojima je bio i Mugire, Poslanik, s.a.v.s., kazao je: „Vi ste najbolji stanovnici Zemlje.“ (Buhari, 2923., Muslim, 1856).

Također, njima kao skupini koja je dala prisegu, obećan je Džennet. (Muslim, 2496).

Imam Zehebi ga opisuje kao jednog od velikana među ashabima. (Sijer).

Dakle, ono što su nam zacrtali učenjaci u svojim djelima, jeste da se o ashabima govori samo ono što je dobro i da se nikako ne spominju u negativnom kontekstu. Ako se već mora spomenuti nešto od toga, onda se o tome treba pričati sa edebom, na lijep način, sa oprezom da se bilo ko od ashaba ne omalovaži, te sa pokušajem da se za sve to nađe opravdanje, a nikako na način koji umanjuje vrijednost ashaba općenito, odnosno bilo kojeg od njih, posebno.

 

Kada je Omer b. Abdul-Aziz upitan o onome što se desilo među njima, rekao je: „To je krv od koje je Allah sačuvao naše ruke i ja prezirem da time prljam svoj jezik.“

Kada je imam Ahmed upitan o Aliji i Muaviji, rekao je: „Ja o njima govorim samo ono što je najbolje.“

Kurtubi u svome tefsiru kaže: „Nije dozvoljeno kategorički tvrditi da je bilo koji ashab napravio grešku, jer su svi oni činili sve što su mogli i time su željeli ugoditi Allahu Svemogućem, i svi oni su naše uzorne vođe. Mi se trebamo odreći bilo kakvih osuda na njihov račun i spominjati ih samo na najbolji način, zbog poštovanja prema njima i zabrane Poslanika, s.a.v.s., da skrnavimo njihove vrijednosti. Allah im je oprostio i naznačio je da je zadovoljan svima njima.“

 

Ibn Hadžer prenosi jednoglasan stav sljedbenika sunneta o zabrani vrijeđanja i omalovažavanja bilo kojeg ashaba. (Fethul-Bari).

Ovo što je rečeno jeste vjerovanje i odnos sljedbenika sunneta spram ashaba, kako prema njihovoj zajednici, tako i prema svakom od njih pojedinačno, i zbog toga, treba kazati da su ashabi crvena linija koja se ne smije preći, te da su oni najbolja generacija koja je svojim zalaganjem dokazala svoju pripadnost islamu i sunnetu. Njihove „greške“ u moru dobra koje su učinili ne smiju da se spominju, a pogotovo da se o njima govori u jednom ružnoj kontekstu koji je daleko od svega onoga što o njima govore ajeti, hadisi i predaje islamskih učenjaka.

Zato, o ashabima samo najbolje…!