O depresiji i anksioznosti

O depresiji i anksioznosti

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Bismillahir-rahmanir-rahim, Sva hvala pripada Allahu dž.š., salavat i selam neka su na Muhammeda a.s., njegovu porodicu i sljedbenike te sve šehide ovog ummeta!

Kroz današnju hutbu uzeo sam sebi u zadatak da pokušam progovoriti o teškoj i vrlo aktuelnoj temi, o kojoj se, čini mi se, ne govori dovoljno. Najprije ću spomenuti hadis koga bilježe Ebu Davud, Nesai, Tirmizi i Ibn Madže, u kome stoji da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Liječite se, o Allahovi robovi, jer Allah nije dao nijednu bolest, a da za nju nije dao lijek, osim starosti!“

Dvije bolesti, ili bolje reći dva stanja u koja danas zapada sve veći broj ljudi su depresija i anksioznost.

Depresija se sve češće naziva savremenim ubicom i na svjetskim rang listama problema ili bolesti redovno zauzima visoko mjesto. Prema nekim statističkim pokazateljima, svaki četvrti stanovnik Evrope se u svom zrelijem stadiju života suočava sa problemom depresije. Pored depresije, tu je i jedna druga, blaža pojava, odnosno psihički poremećaj koji je vrlo prisutan, pa i kod mlađih osoba, a to je anksioznost.

Šta je, zapravo, depresija, a šta anksioznost?

Depresiju vrlo često razumijevamo pogrešno te je shvatamo kao kratkotrajnu tugu, potištenost ili bezvoljnost. Depresija je, zapravo, jedno mentalno stanje popraćeno dugotrajnim osjećajem potištenosti, tuge, beznađa, očaja, pesimizma, bezvoljnosti i praznine. Depresivne osobe nemaju motiva da žive, osjećaju se beznačajnim, nezainteresovani su za bilo šta a sve to, u pravilu, bitno utiče i na njihovo fizičko stanje, apetit, san, društvene aktivnosti i sl.

Anksioznost je stanje u kome osoba ima osjećaj nelagode, tjeskobe, problema sa disanjem, osjećaj gušenja, drhtanje ruku, znojenje, problem sa snom i slično. Anksioznost nije isto što i strah. Kad nas je strah, znamo čega se bojimo. Kod anksioznosti ne znamo šta izaziva te nelagodne osjećaje i reakcije koje imamo. Za razliku od depresije koja najčešće pogađa zrelije osobe, sa anksioznošću se najčešće suočavaju mlađe osobe, pa i tinejdžeri.

Polazeći od činjenice da islam itekako uvažava medicinu, te da su brojni islamski učenjaci u ranijim generacijama dali nemjerljiv doprinos razvoju medicine, jako je važno da, u slučaju da kod sebe primijetimo nešto od navedenih poremećaja, konsultujemo struku i obratimo se za stručnu pomoć. Ne, nismo ludi i ne, ne treba se rukovoditi onom parolom „Šta će svijet reći?!“, niti onom drugom „Šuti i trpi!“. Obavezno treba potražiti stručnu pomoć!

Kao izvor problema, ljekari će često označiti nedostatak određenih hormona, kao što je hormon raspoloženja i sl. Ljekari će nam kazati da pomoći možemo sebi i to tako što ćemo radikalno promijeniti stil života i ishrane te svakodnevnih aktivnosti, u šta posebno spada distanciranje od negativnih vijesti i sadržaja. Budući da mnogi nemaju snage ili volje za takvu promjenu, druga opcija su medikamenti, te se tako problem može, ako ne potpuno riješiti, onda barem držati pod kontrolom.

Kako se, sa aspekta islama, nositi sa ovim pojavama?

Najprije valja imati na umu da islam traži od muslimana da ne dopusti sebi pasivnost i ljenčarenje, nego da povede računa o svakom trenutku svoga života. Ključni izvor brojnih psihičkih problema i poremećaja zna biti upravo ljenčarenje, dokolica i pasivnost u životu. “Iskoristi pet stvari, prije nego te spriječi drugih pet: život prije smrti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti, mladost prije starosti i bogatstvo prije siromaštva.”, veli Muhammed a.s.

Ipak, islam razumije ljudsku prirodu pa će i Kur’an potvrditi da je čovjek stvoren kao slabo biće sklono zaboravu i pogrešci, kao i to da čovjek nerijetko sam sebi čini nepravdu i neznalica je. Da bi zaštitio čovjeka i pomogao mu da, kao slabo i povodljivo biće, ne klone duhom i padne u depresiju, Allah dž.š., čovjeku kao preventivu nudi najispravniji mogući recept – islamski život.

Prisjetimo se samo života našeg Poslanika, Muhammeda a.s., i brojnih tegoba kroz koje je prolazio: djetinjstvo bez roditelja, nemilosrdnost sredine u kojoj je živio, uvrede i progoni, poniženje u Taifu, smrt šestoro djece, gladovanje, ranjavanja… Uz sve to Poslanik a.s., nikada nije gubio nadu niti očajavao. Naprotiv, iz svega je izlazio jači i odlučniji, tražeći od svojih ashaba da spas, nadu i utjehu potraže u vjeri. ‘’Radost moga srca je u namazu”, rekao je, a Kur’an na više mjesta poziva:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَعِينُواْ بِالصَّبْرِ وَالصَّلاَةِ إِنَّ اللّهَ مَعَ الصَّابِرِينَ

‘’O vi koji vjerujete, tražite sebi pomoć u namazu i strpljivosti. Uistinu je Allah uz strpljive!”.

Pored namaza i strpljivosti, slijedeća stepenica uspješnog života ispunjenog istinskim smirajem je zikr – stalno spominjanje Allaha dž.š., te razmišljanje o nama i svijetu oko nas.

أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

“a srca se, doista, kad se Allah spomene smiruju!”, veli Časni Kur’an. Spominjati Allaha možemo u različitim situacijama, ili, kako Kur’an kaže: „stojeći, sjedeći i ležeći“, ali i izgovarajući različite zikrove, poput: Subhanallah, Elhamdulillah, La ilahe illallah, Allahu ekber, La havle we la kuvvete illa billah, Estagfirullah. Allaha spominjemo i kad učimo salavate ili Ajetu-l-kursijju koju je posebno lijepo i važno učiti što češće, ujutro, navečer, prije spavanja, u situaciji straha i nervoze, poslije namaza i slično. Posebno odabran zikr je učenje Kur’ana, a svaka vrsta zikra povećava bereket i donosi nam prijeko potrebni smiraj.

Uz sve ovo islam nam nudi i dovu kao stalnog saputnika i podršku. Muhammed a.s., je često učio dove u kojima je tražio zaštitu od brige i žalosti, poput one koja glasi: Allahumme inni e’uzu bike minel hemmi wel hazeni – Allahu moj, Tebi se utječem od brige i tuge. Mnogo je dova koje je danas lahko pronaći i naučiti. Ipak, najbolja dova je ona koja iskreno poteče iz tvog srca i na tvom maternjem jeziku. Dovoljno je da podigneš ruke i kažeš: „Gospodaru moj, imam problem, pa mi pomozi!“. On najbolje zna i tebe i tvoj problem, i On će naći najbolje rješenje. Nemoj očajavati ako vremenom osjetiš da ti dova nije uslišana jer je nekada najbolje da čovjek ostane u problemu i nevolji. Zapamti da ima ljudi koje samo problemi drže na Pravom putu. Čim bi problemi prestali, prestalo bi i obraćanje Allahu.

Zapamtimo i to da nas Allah u Kur’anu na više mjesta direktno poziva pa kaže „Zovite Me i Ja ću vam se odazvati“, te napominje da je On „blizu i odaziva se dovi“. Iz hadisa saznajemo da se Allah svake noći, u njenoj posljednjoj trećini, spušta na dunjalučko nebo i doziva one koji žele oprost, pokajanje ili imaju neku potrebu da im udovolji. Dakle, Allah nas doziva. Dozivamo li mi Njega i tražimo li?
_________________

Konačno, muslimani su, po islamu, braća koja međusobno razgovaraju i potpomažu se. Da, udaljila nas je savremena tehnologija i društvene mreže. Udaljila nas je pohlepa za dunjalukom. Udaljila nas je zavist i ljubomora i mnogo toga što je stalo između nas. Ipak, mi još uvijek imamo naviku razgovora i moramo je ljubomorno čuvati i razvijati. Moramo više razgovarati, ili kako volimo reći „muhabetiti“, a muhabet je razgovor koji u sebi podrazumijeva ljubav i poštovanje. Vjernici razgovaraju i dogovaraju se, a nekada je i kraći razgovor toliko važan i velik da i najveća briga nestane kao rukom odnesena, ili se barem ublaži.

Još jednom ponavljam, u slučaju vidnog fizičkog ili psihičkog oboljenja musliman je obavezan potražiti medicinsku pomoć i liječiti se.

Ipak, uz život protkan namazom, strpljivošću, spominjanjem Allaha, razmišljanjem, dovom, učenjem Kur’ana, lijepim razgovorom te drugim islamskim sadržajima, mogućnost psihičke nestabilnosti ili depresije gotovo da i ne postoji.

Molimo Allaha dž.š., da nas učini od onih koji žive i umiru prema propisima vjere islama, Časnog Kur’ana i života Muhammeda a.s., AMIN!

Safet ef. Pozder / Nuhefendića džamija, Prozor