O razumu i rahatluku – Ibn Hazm el-Endelusi

To znači ne voditi brigu o govoru ljudi nego se posvetiti Allahovom džellešanuhu govoru. U tome je sva razumnost i sav rahatluk.

Ko misli da se može spasiti od napada drugih ljudi i njihovog korenja — lud je. A ko usmjeri, svoj pogled i uvježba svoj duh da traži smiraj u dostizanju istine, pa iako mu u početku to bude pričinjavalo bol, njegova radost zbog tog njihovog korenja biće veća i jača nego da ga hvale. Jer on zna da njihovo hvaljenje, i ako bude umjesno, kada dopre do njega čini ga umišljenim i tako poništi njegove vrline. A ako to hvaljenje ne bude zaslužio i on se opet bude tome veselio, onda se on zadovoljava i raduje laži, što je velika mana.

Što se pak tiče njegova korenja od strane drugih, pa ako ono bude bilo umjesno i dopre do njega, možda da to bude razlogom da se počne kloniti onoga za što ga se kori, što je velika sreća koju može ne priželjkivati samo onaj koji je manjkav. A ako pak to njihovo korenje ne bude bilo s razlogom, ali se on strpi, onda će, uz blagost i otrpljenje, imati dodatnu vrlinu, a biće i na još većem dobitku jer ubire dobra koja proističu iz toga što ga se kori bespravno. Za ta dobra će imati nagradu na Dan konačnog obračuna, kada mu to bude najpotrebnije bilo, pogotovo jer se nije za to trudio niti opterećivao svoju dušu. Ovo je velika sreća koju samo lud može ne željeti.

Međutim, ako do njega ne bude dopiraio to što ga drugi hvale, onda je isto za njega govorili oni ili šutjeli. Ali nije tako kada je riječ o korenju, jer on je na dobitku u tom slučaju bez obzira da li njihovo korenje dopiralo do njega ili ne. Da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije rekao za lijepu pohvalu: „To je brza radost vjerniku”, trebalo bi da razumni više teži da bude neopravdano karan nego da bude opravdano hvaljen. Ali spomenuta Poslanikova izreka kaže da radost treba da bude zbog istine, a ne zbog neistine i zato je potrebno radovati se onome zbog čega se hvali, a nikako zbog samog čina hvaljenja. Vrline, mane, pokornosti i griješenje svaka duša ili odbija ili se prijatno osjeća u družbi sa njima. Sretan je onaj čija duša osjeća radost u druženju s vrlinama i pokornostima izbjegavajući niskosti i griješenja. Nesretan je pak onaj čija duša se naslađuje u druženju s manama i grijesima udaljavajući se od vrlina i pokornosti.

A u svemu ovom se ogleda samo Allahovo džellešanuhu djelo i čuvanje. Onaj koji traži onaj svijet sličan je melekima, dok je onaj koji traži zlo sličan šejtanima. Onaj koji traži slavu i vlast sličan je zvjerima, dok je onaj koji traži užitke sličan životinjama. Onaj koji traga za bogatstvom radi samog bogatstva, a ne da bi ga trošio u naređene i dobrotvorne hajrate pao je vrlo nisko tako da ga se ni sa hajvanom ne može usporediti. On je prije sličan larvama u špiljama na nepristupačnim mjestima od kojih nijedna životinja nema koristi. Razumni se nikada ne veseli svojstvu u kojem ga nadmašuje neka zvijer ili druga životinja ili ono što nema dušu. Jer on se raduje samo prestižu u vrlini kojom ga je Allah džellešanuhu učinio različitim od zvijeri, drugih životinja i stvari, to jest podario mu razumnost po kojoj se on pridružuje melekima.

Onaj koji se raduje svojoj hrabrosti koju ne troši u ono što je Allah odredio trebalo bi da zna da je tigar neustrašiviji od njega i da su lav, vuk i slon hrabriji od njega. Onaj koji se raduje vlastitoj tjelesnoj snazi neka zna da su mazga, vo i slon po tjelesnoj snazi jači od njega. Onaj koji se raduje svojoj sposobnosti da nosi teške tovare neka zna da je u tome magarac sposobniji od njega. Onaj koji se raduje vlastitoj brzini neka zna da su pas i zec brži od njega. Onaj koji se raduje ljepoti svoga glasa trebalo bi da zna da ima dosta ptica koje imaju ljepši glas od njegova te da su zvuci frule umiljatiji i razdraganiji od njegova glasa. Pa čemu onda taj ponos i ta radost zbog nečega u čemu ga nadmašuju druge životinje.

Ali onaj čija je razboritost jaka, znanje veliko i djelo dobro, neka se tome raduje! Jer u tome ga nadmašuju samo meleki i najbolji od ljudi. Allahove džellešanuhu riječi: „A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu svoju od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno” sadrže u sebi sve vrline. Jer ukrotiti strast za kojom duša teži znači odbiti je od njezine srdite i strastvene prirode koje obje spadaju pod strast. Stoga je potrebno upotrijebiti dušu tako da izražava ono što ona jest, a po čemu se razlikuje čovjek od ostalih životinja, insekata i zvijeri.

Riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, upućene kao odgovor onome koji ga je pitao za savjet: „Ne srdi se!”, kao i njegov izričit zahtjev da se drugome želi ono što se želi samome sebi, sadrže također sve vrline. Jer njegova zabrana da se čovjek srdi znači u stvari: uskratiti duši koja posjeduje sposobnost srdžbe tu njezinu strast, dok njegov zahtjev da se želi drugome ono što se želi sebi znači u stvari: ukrotiti u duši njezin strastveni nagon, s jedne strane, i učvrstiti u njoj pravičnost koja jest osnovna svrha anorganske duše.

Mudre izreke i savjeti – Ibn Hazm el-Endelusi