Od hifza do napuštanja namaza

Moja priča o islamu počinje sa mojim prvim riječima koje sam progovorio. U tom nekom periodu, u ranom djetinjstvu, majka me je naučila prve ajete iz Kur’ana časnog, podučivši me surama El-Kevser i El-Ihlas. Nakon toga, kao i većina djece iz sela, počeo sam pohađati mektepsku nastavu vikendom i, nakon naučenog Ilmihala, prešao na sufaru. Moram dodati da mi je, otkako znam za sebe, želja bila da postanem hodža i kao dijete sam se uvijek veselio ramazanskom, prediftarskom programu i uživao slušajući hfz. Aziza Alilija i ostale karije.

U osnovnoj školi sam, elhamdulillah, imao sve petice i do 8. razreda mi je jedini cilj bio da upišem medresu i budem hodža, a moj nastavnik (hafiz i u jednom periodu muhaffiz) u tome mi je pružao punu podršku. Istinsku ljubav prema Kur’anu prenio mi je u trećem razredu (kada mi je i počeo predavati), a obzirom na to da sam do tada već bio završio hatmu, počeo me lagano podsticati na hifz. Nakon nekoliko naučenih stranica sure El-Bekara, nažalost, nisam nastavio. Namaz sam obavljao s vremena na vrijeme, klanjajući sa majkom. Želja za medresom me čvrsto držala do 8. razreda, međutim, Allahovom voljom, tad se okrećem prema medicini i nakon osnovne, upisujem Medicinsku školu u Tuzli.

*   *   *

U tom periodu, da Allah oprosti, malo pod utjecajem sredine, promjene društva, “krizni period” puberteta, dosta sam se udaljio od islama, namaza, Kur’ana posebno… Sve do kraja trećeg razreda, dok, hvala Allahu, nisam ponovo dobio uputu od Gospodara svjetova, a vidjevši jednog brata iz razreda, koji se, također, nakon izuzetno “kriznog perioda” vratio namazu. U vrijeme kad nismo imali neke časove, na pauzama, svi smo bježali u okolne kafiće, konzumirali nargilu, zezali se, neki čak i pivo, moj dobri brat je uvijek bio izdvojen i “čudak”. Jednom prilikom upitao sam ga, onako žargonski: “Pa dobro, brate, je li mi to smrdimo pa nećeš s nama, samo se izdvajaš”, da bi mi tad odgovorio: “Ma, brate, nije to, bio ja na podni u Jalskoj.” Nakon toga, nisam mogao ništa progovoriti.

Prošao mi je čitav moj život kroz glavu, od prvih riječi do tog dana. Došao sam kući i puno razmišljao. Razmišljao sam o načinu na koji sam tada živio, o mojim prvim riječima, mektebu, namazima, Kur’anu i završenoj hatmi, o dječačkim snovima da postanem hodža… Razmišljao sam i o svom bratu u vjeri koji se Allahovom voljom vratio praktikovanju namaza, ostavio grijehe, a onda, u jednom momentu postavio sebi pitanje: “A zašto ja ne bih bio kao on? Zašto, nakon što sam bio među najboljim učenicima mekteba i među prvima naučio sufaru, počeo učiti Kur’an?” Sutradan smo imali dva časa pauze, baš u vrijeme podne-namaza.

Nakon školskog zvona, moj dobri brat je brzo uzeo stvari i izjurio iz učionice, a ja za njim. “Čekaj me, brate, eto i mene s tobom”, rekao sam mu. “Hajde, brate, požuri, da stignemo u džemat”, odgovori mi. Na putu prema džamiji pitao me znam li abdestiti, a ja, onako ponosno, rekoh: “Znam jašta, brate, u mekteb sam ja išao.” Abdestio sam, Allah najbolje zna kako, i stao u saf. Nijet koji sam tad izgovorio riječima, ne znam da li je bio za podne ili ikindija-namaz, tad mi se sve pomiješalo, ali sam klanjao. Ne postoje riječi da se opiše taj osjećaj, iako možda nisam bio ni okupan za namaz. Sreća, suze, adrenalin, sjećanje ponovo čitavog života i svih grijeha. Zaista je teško opisati sve to.

Nakon namaza, brat mi je, u četiri oka, ukazao na neke greške koje sam imao u namazu. Preporučio mi je da pogledam nekoliko predavanja šejha Pezića, rekavši mi da ću se nasmijati, a i okoristiti, inšallah. Tako je i bilo. Na YouTubeu sam našao čitavu listu šejhovih predavanja i samo Allah zna koliko njih sam pogledao. Našao se tu i poneki snimak učenja Kur’ana, zamislite od koga? Od mog najdražeg hodže iz dječačkih dana – kurra hafiza Aziza Alilija. Sjećam se dobro, odlomci iz sura El-Ahzab, snimak iz New Yorka,  tilavet. Prvih nekoliko slušanja sam preplakao, a onda mi je taj snimak postao svakodnevnica, nekoliko desetina puta svaki dan, sve dok nisam čitavo ašere naučio napamet – slušajući.
*   *   *

Za kraj bih samo spomenuo taj dan, nakon što sam klanjao prvi podne-namaz u Jalskoj. Došao sam kući, a majka je spremala večeru. Sjeo sam u dnevnu sobu i kroz najiskreniji osmijeh ikad upitao da pogodi gdje sam danas bio i šta sam radio. Majka kao majka, šta će reći, pa bio si u školi, nisi valjda bježao sa nastave. “Ma jok, mama, znaš da ja ne bježim, bio sam u školi na svim časovima, ali, šta misliš, gdje sam još bio?”, upitao sam. “Ma ne znam, sine, nisi se zar u kakav belaj uvalio?”, pomalo zabrinuto upita. “Nisam, mama, nisam. Bio ja u Jalskoj, klanjao podnu. Sa jaranom iz razreda. Eto gdje sam bio, odoh se sad raspremiti i odmoriti.” Nije ništa rekla, ali sam vidio suze u njenim očima i širok osmijeh na licu. Sva hvala i zahvala, uistinu, pripadaju Allahu, Gospodaru svih nas, Koji daje uputu kome On hoće.

I.O.
____________

Braći s NUM-a: Allaha molim da vam podari svaki hajr ovog i budućeg svijeta i nagradi vas onako kako samo On nagrađuje za sav trud i rad za Allahovu vjeru.