Želio  bih da ukratko podijelim sa vama moje iskustvo nakon povratka vjeri. Živio sam haram život u jednom periodu svog života i nisam se ni stidio toga, Allah da mi oprosti. Haman sam svaki haram unosio u svoj organizam i u nekoliko navrata se čak smijao braći i sestrama, a nikada me nisu uvrijedili na bilo kakav način. Bilo mi je smiješno što žure na molitvu. Toliko sam bio u džahilijetu da sam od islama imao samo ime.

Međutim, počinju mi se događati neke loše stvari. Brak u kojem sam bio završio je razvodom, ali ni tu se nisam opametio nego sam samo još gori postao. Taj period mog samouništavanja je trajao sve do proljeća 2020. kada sam između ramazanskog i kurbanskog bajrama počeo razmišljati kud ja idem u životu, šta želim, zašto postojim. Kao da mi je neko šapnuo – klanjaj, probaj, nemaš šta izgubiti. Moj prvi namaz je bio akšam. Plakao sam i tresao sam se, sve moje emocije navrle su iz mene, a znao sam samo Fatihu i suru Ihlas. Nisam ni znao koliko koji namaz ima rekata Preko youtube-a sam klanjao tu noć.

Prvo sam javio majci da sam klanjao i tu noć sam najspokojnije zaspao. Od toga dana krenuo sam da istražujem sve o islamu i uvjerio sam se da je Allah jedan, da je Milostiv. Sve one loše stvari koje su mi se dešavale i koje sam sebi radio Allah je udaljio od mene, podario mi je mir u srcu, nove prijatelje, čak i komšija koji je pored mene tu živio je postao poput mog brata, sa njim sam naučio harfove. Oči su mi se napunile suzama kada sam prvi put klanjao u svojoj džamiji i kada su me braća prihvatila bez ikakvih predrasuda. Ovo što imam od Allaha ne bih mijenjao ni za jedan sekund mog staroga života. Allah da nas sve učvrsti u činjenju ibadeta i da nikada sa Allahovog puta ne skrenemo.