Odlasci u kafiće i diskoteke je bio moj život

Dugo sam bila jedna od onih djevojaka koje ne mogu izaći iz kuće bez trunke šminke ili da se ne obuku najljepše što mogu kako bi se drugima pokazivale. Na kraju srednje škole mislila sam da sam uspjela da se izgradim u djevojku kakvom sam uvijek htjela da budem. Odlazeći u školu svojim autom, družeći se s prijateljicama koje su imale ista razmišljanja kao i ja, nakon škole odlasci u kafiće i kasnije uvečer u diskoteke dugo u noć, sve to bio je moj život. Međutim, jedan osjećaj uvijek je bio u mom srcu, a to je svjesnost o tome da me Allah gleda i da sam dužna da izvršavam dužnosti koje nam On nalaže iako u mojoj porodici niko nije pridavao posebnu važnost vjeri i više su prihvatali ljude koji su kao ja što sam tad bila i ponosili se takvima. Razmišljajući o svom životu, dugo sam bila tužna noćima i osjećala se prazno iako sam mislila da sve imam, nisam shvatala u čemu je problem. Moje prijateljice su se družile sa mnom radi interesa čak mi je to nekoliko puta jedna od njih i priznala, ali sam ja to shvatala kao šalu.

Krajem srednje škole, dok sam razmišljala koji fakultet da upišem dok ne odem studirati negdje vani, odlučila sam se za islamski jer mi se činio najlakšim. Kad sam došla na upis i vidjela nekoliko muškaraca s dugim bradama pa nakon toga razgovor s profesorom koji me je upitao da li klanjam, postim, sve to činilo mi se smiješnim, ali nisam planirala dugo tu ostati pa sam odlučila da ne mislim puno o tome i ne prilagođavam se njima. Naravno, kako su počela predavanja, okupila sam društvo oko sebe kakvo je meni odgovaralo, ali vremenom sam naučila dosta o ljepotama islama i počela se družiti sa sestrama u vjeri koje su me tako lijepo prihvatile bez truna osuđivanja. Nisam mogla vjerovati! Djevojke koje će se družiti sa mnom bez ikakve koristi, koje ne znaju ko sam i šta sam. Dani su prolazili i ja sam dugo razmišljala o njima, kako kriju svoju ljepotu, a ja sam na sve načine pokušavala da je istaknem da bi mi se ljudi divili. Međutim, ljudi su obraćali pažnju na to šta ta djevojka koja skriva ljepotu ima za reći i poštovali su te djevojke.

Počela sam više učiti o vjeri i više se družiti sa sestrama, tako da sam izgubila staro društvo. Odlučila sam da počnem klanjati. Subhanallah! Taj mir u srcu nikad neću zaboraviti. Ispunjenost i tevbu koja promijeni cijelo tvoje biće! Tako mi je bilo drago zbog moje promjene da sam žurila da svima kažem:

Ja klanjam!

Ja sam se vratila Allahu!

Kad sam to rekla svojim roditeljima i porodici, i objasnila da moram staviti mahramu, doživjela sam najveće uvrede i odbacivanje. Pljuvanje po meni pred drugima. Osjetila sam da sam sama. Samo je Allah bio uz mene. Znala sam da Allah neće ostaviti Svog roba samog. Za to vrijeme svog velikog iskušenja naišla sam na tračak svjetlosti. Mladić kojeg sam upoznala, potpuno drugačiji od drugih. Nakon nepunih mjesec dana, ponudio mi je brak. Mojoj sreći nije bilo kraja, ali postojao je najveći problem, a to su moji roditelji. Mjesecima smo čekali da nam dozvole da se vjenčamo i da se ja pokrijem. Jedne noći dugo sam pričala Allahu da me je sram izlaziti otkrivena i da želim da se sutra pokrijem. Sutra je došlo. Moja mama je pristala da se pokrijem. Elhamdulillahi!

Nakon godinu i mjesec dana ja sam se udala. Najteži period iščekivanja u mom životu.  Sad moji roditelji više znaju o vjeri, poštuju je i nekad klanjaju. Neizmjerno sam zahvalna Allahu na blagodatima kojima me je počastio. Zbog ovog bih voljela da svaka djevojka dobro razmisli o svojim postupcima, a isto tako svakoj djevojci koja žudi za hidžabom ili udajom želim reći: Sestro moja, samo se uzdaj u Allaha i On će ti dati!

Tekst poslala sestra Dž. M.