Odnos djece prema ocu

ZABRINJAVAJUĆI ODNOS DJECE PREMA OČEVIMA

Ukoliko se danas nađemo u većem društvu, veoma teško će mo prepoznati prisustvo oca i njegove djece na tom sijelu jer se poštovanje prema ovom Allahovom robu do te mjere izgubilo da ga djeca ni ne oslovljavaju sa babo, oče…već ga zovu imenom kao prijatelji ili neprijatelji što to rade.

Žalosno je to naše stanje, a još žalosnije što se nimalo ne trudimo da ga popravimo. Nerijetko će mo doći u situaciju da vidimo brata sa dužom bradom i podkraćenim pantalonama kako se prema ocu ophodi kao prema nekom ko malo vrijedi. On mu se obraća imenom ili ga naziva pogrdnim nadimcima pa čak i džahilom ili kjafirom. Izigraje se sa svojim babom zaboravljajući da će sutra zasigurno doživiti da se njegov sin izigraje na isti način sa njim, jer Et Taberani prenosi da je Poslanik, sallahu alejhi we selem, rakao: “Činite dobročinstvo roditeljima pa će i vaša djeca vama činiti dobročinstvo.” Jednostavnije rečeno “kako posiješ tako ćeš požnjeti“.

Ništa bolja situacija nije ni kod sestara koje krišom iza babinih leđa u saradnji sa svojom majkom rade sve ono za šta nisu dobile babinu dozvolu, iako su svjesne da se sa roditeljima podjednako moraju o svemu savjetovati i tražiti njihovu dozvolu i blagoslov za svaki načinjeni korak, a kada se uda ulogu babe će da zamijeni njen muž.
Sjetimo se mladića koga je Poslanik, sallahu alejhi we selem vratio iz džihada jer je otišao bez dozvole roditelja. Poslanik, sallahu alejhi we selem, ga je ukorio riječima: “Vrati se i zatraži od njih dozvolu, pa ako ti dozvole bori se, a ako nisu saglasni, onda budi s njima i čini im dobročinstvo!“ (Ahmed) A zamislite onda sestru koja putuje, spava u tuđim kućama, izlazi u noćne šetnje bez babine dozvole i njegovog znanja!

Majke moraju da budu svjesne da je njima Allah, s.w.t., dao tri puta više prava nego očevima, ali to ni slučajno nije umanjilo ulogu oca u životu porodice i odgoju njegove djece. On je taj koji se brinuo za svoju porodicu, koji je naporno radio da ih opskrbi potrebnim sredstvima za život. On je taj koji je noćima strahovao da u sutrašnjem danu neće imati dovoljno da pruži svojoj dječici. Bojao se da dođe dan kada im neće moći pružiti sve ono što traže, da neće njegova djeca oskudjevati sa onim što druga djeca imaju. Koliko je puta otišao na posao po največoj ljetnjoj zegi i dan proveo radeći. Koliko je samo hladnih kiša prešlo preko njegovih umornih leđa, a koliko tek snijega su klonule noge progazile u odlascima na posao i povratcima. Voma malo djece je ikad razmišljalo kako je bilo babi.

Koliko se znoja slilo niz njegovo blijedo lice… da zarađuje i ispunjava njihove želje i prohtjeve i koliko je to težak amanet na umornim plećkama. Većini je bilo bitno da im se pruži sve ono što zatraže i nisu ni osjetili babin uzadah dok im je drhtavim rukama pružao one džeparce i slatkiše… Nisu oni vidjeli onu skrivenu suzu u babinom tužnom oku niti strepnju od dana kada bi se mogla ručica njegovog mezimca vratiti prazna, a želja neispuniti…

SubhAnallah, kakva su ta naša srca, gdje je onaj rahmet na koga se pozivamo i ajete i hadise o dobročinstvu prema roditeljima citiramo??? Kako smo sebi dozvolili da toliko babi danas pati i tuguje ne osjećajući ljubav i poštovanje svoje djece??? Zar smo zaboravili njegovo dobročinstvo prema nama i naš amanet prema njemu kome je Allah, s.w.t., dao tako veliko mjesto pored sebe. Samo je majci dao mjesto iznad njega?! Čak da se taj isti babo ogriješi prema nama, mi nemamo pravo da mu uzvraćamo ili da se prema njemu oholo ponašamo, jer on nije kao drugi ljudi pa kao takav zaslužuje posebno mjesto. On je bio taj koji je morao uvijek da glumi jakog i strogog čovjeka kako bi stakao naše poštovanje i kako nebi izgledaokao slabić koji suze lije, a samo Allah zna koliko ih je u noćnoj tami i samoći prolio!!!

Dašao je neki čovjek Poslaniku i rekao: ”Allahov poslaniče, ja imam imetka i roditelja koji želi uzeti moj imetak”. Poslanik mu na to odgovori: ”Ti i tvoj imetak pripadate tvome ocu”! (Ibnu Madže). Pa kako onda da nađemo opravdanje za zulum koji svom ocu nanosimo pravdajući se da on nije „vjernik“, već dzahil ili kjafir… subhAnallah, kako li su samo oholi oni koji svoje babe nazivaju nevjernicima, a nisu se potrudili da im olakšaju put do Dženneta, pa makar svojim dovama koje su dužni za roditelje da uče, jer Allah kaže: ”I spusti im krila svoje poniznosti i milosti i reci:”Gospodaru, smiluj im se kao što su oni mene malog odgajali!” (el-Isra, 24. ajet)

Dakle, tvoj Stvoritelj ti naređuje da budeš ponizan prema svojim roditeljima ma kakvi oni bili i da za njih dovu činiš, pa odakle ti onda hrabrost da se prema svom starom, nemoćnom ocu ponašaš oholo i grubo i nazivaš ga pogrdnim imenima, a on tako veliko mjesto kod Gospodara svih svjetova ima??? Ebu Hurejre, r.a., je jedne prilike susreo dvojicu ljudi i upitao ih za srodstvo, a oni mu rekoše da su otac i sin. Ebu Hurejre zatim poče savjetovati sina i reče mu: ”Ne zovi ga njegovim imenom, ne idi ispred njega i ne sjedaj prije njega!” (Buhari)Zamislite danas ashaba Ebu Hurejru, r.a., da se nađe u društvu u kome se nalaze sin i otac, u kakvom bi ih stanju našao???

Zbog toga dragi brate i sestro moja draga, ovog trenutka učini teobu Milostivom i zatraži oprost grijeha, a zatim se zaputi ka svom babi zamoli ga za halal za ne izvršene amanete i koristi njegov život kao sredstvo ka sticanju Dzenneta Firdewsa, a ako si zakasnio/zakasnila i ako je Melek smrti preduhitrio tvoje pokajanje, tada iskoristi moć dove kojom će se, insAllah, povećati stepeni tvog rahmetli babe, a tvoja dova će obradovat njegovu dušu koja je disala za tebe!!!