Oholost – bolest srca kojoj se mnogi prepuste

Lahko je, možda, vjerniku reći da ne pije alkohol, da ne konzumira drogu, da se čuva harama. Ali kako objasniti stanje srca vjernika koje oboli od oholosti, a oholost je prvi grijeh spomenut u Kur’anu Časnom, koji je bio i razlog prokletstva Iblisa, l.a. Kada je čovjek vjernik, halal i hram su mu jasni. Često se, radi vjere i vjerskih ubjeđenja, te radi zadovoljstva Gospodara čuva harama, ili, ako i pogriješi, svjestan je grijeha, svjestan je potrebe da se mijenja, da nešto s njim nije uredu.

Kad srce oboli, čovjek više ne vidi da je ono bolesno. Ne vidi potrebu da se kaje, da se liječi i popravlja. Neće da zna da ga treba očistiti. I uvijek, ama baš uvijek, pronalazi opravdanja, da je njegova oholost opravdana. Ne sretoh još čovjeka koji oboli od oholosti, a da se nauči skrušenosti prije smrti, osim onih koje je Gospodar ponizio nečim na ovom svijetu. Možda im se ni tada srce ne očisti, ali ga očaj malo maskira.

Znanje je blagodat Uzvišenog. Vlast, bilo koja pozicija na ovom svijetu, bilo koji stepen ugleda – sve je to dar Milostivog: nekom iskušenje, nekom nagrada, nekom kazna. Valja Gospodaru svjetova dati odgovor za sve što čovjek uradi. Za oholost koju u srcu osjeti kada pored „manje vrijednog“ prolazi. A riječ oholost, na arapskom jeziku, u svom korijenu ima iste harfove kao i riječ velik (kabīr, kbr). U suri Sad, u 74. ajetu, Uzvišeni Allah kaže:

„Osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik.“

إِلَّا إِبْلِيسَ اسْتَكْبَرَ وَكَانَ مِنَ الْكَافِرِينَ

Riječ istakbara znači smatrati važnim, a sa prijedlogom alā smatrati se većim od, uzoholiti se.

Riječ kāfir znači: onaj koji sakriva, koji ne vjeruje, nezahvalan je, tj. nezahvalnik.

Ako pokušamo posmatrati vezu između ove dvije riječi, možemo doći do sljedeće definicije oholosti: osoba koja sebe smatra velikom, koja se smatra boljom od drugih, time niječe da je sve ono što joj je dato Allahovo i da zapravo nije stvarni vlasnik ni posjednik bilo čega. Niječući Allahove blagodati osoba postaje, svjesno ili nesvjesno, nevjernik. Allah da nam sačuva srca od ove opake bolesti.

Tanka je nit između vjernika i ove bolesti.

Čim čovjek vjernik prolazi pored drugog vjernika uzdignute glave, gordo i oholo, svjesno gazi nečiji ponos i dostojanstvo hvaleći sebe a ponižavajući drugog, čim smatra da je (na nekoj poziciji) velik toliko da može upravljati svime, vedriti i oblačiti, kako se u našem narodu kaže, njegovo srce je oboljelo.
_________________

Iskrenog vjernika niti jedna titula, niti jedna pozicija, niti jedan uspjeh neće ponijeti, jer on je svjestan da je putnik na ovom svijetu, a da je svaka blagodat od Allaha. Imamo kur’anski primjer kako je Jusuf, alejhisselam, postupio nakon što je mogao da ponizi svoju braću i uzdigne sebe, jer su oni njega nekada ponizili.

 „Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.“ (sura Jusuf, 90)

Prve njegove riječi, nakon potvrde da je on Jusuf i da je Benjamin njegov brat, su: „Allah nam je milost ukazao.“ Nije rekao „Vidite me ko sam ja danas.“ Ne, on je sporedan, Allah je taj koji je zaslužan za njegov uspjeh. To je vjernik. Istinski vjernik. Koji ne dozvoljava šejtan da mu ni koliko mrvicu sumnje unese u srce.

Jusuf, alejhisselam, iako je imao svu slast dunjaluka, svojim jedinim ciljem vidi Ahiret. I jedinim uspjehom smatra da umre kao musliman.„Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!“ (sura Jusuf, 101)

Nasuprot Jusufa, alejhisselam, su Karun, Faraon i Haman. A njihova oholost im je donijela samo propast.

Gospodara molimo da nas učini iskrenim, poniznim i da naša srca sačuva od oholosti. Amin.