Oholost – Prepreka Džennetu

Od Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: „Ko god ima koliko trun oholosti u svom srcu neće ući u Džennet. “Neki čovjek reče; „Šta o čovjeku koji voli lijepu odjeću i obuću?“ Pa je odgovorio: „Doista je Allah lijep i voli ljepotu. Oholost je odbijanje istine i potcjenjivanje ljudi. “ (Muslim)

Ovaj hadis je dokaz da oholost iziskuje ulazak u Vatru i spriječava ulazak u Džennet i ovo sveobuhvatno objašnjenje Poslanika sallallahu alejhi ve sellem pojašnjava značenje oholosti na najljepši način. Tako je on podijelio oholost na dvije vrste.

1) Oholost neprihvatanja istine: Ovo znači odbijanje istine i njeno neprihvatanje. Tako svaki onaj ko odbije istinu je ohol i arogantan suglasno tome šta odbija od istine. Obaveza je svakome da se ponizi istini sa kojom je Allah poslao Svog Poslanika i sa kojom je spustio Svoju Knjigu. Što se tiče onoga koga ponositost i oholost sprječava totalno od slaganja sa poslanicima takvi su nevjernici koji će boraviti vječno u Džehennemu, jer kada istina dođe do njih putem poslanika koji im objasne znakove i jasne dokaze, oni je odbiju i spriječeni su od njenog prihvatanja zbog oholosti koje posjeduju u svojim srcima. Uzvišeni Allah kaže:

Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog,(Gafir, 56)

Što se tiče onih koje arogancija i oholost spriječe od saglasnosti sa djelovima istine jer se to suprotstavlja njihovim ličnim mišljenjima,  željama i strastima onda takvi ljudi nisu nevjernici ali ta njihova djela iziskuju da budu kažnjeni suglasno onome šta posjeduju od oholosti. Ovo je razlog zbog čega su se učenjaci složili da kada god Sunnet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem bude objašnjen bilo kome onda njemu nije dozvoljeno da se okrene od njega ka govoru nekoga drugog, ko god to bio i kakav god status imao. Tako je obaveza tragaocu znanja da u potpunosti da prednost riječima Allaha i riječima Njegova Poslanika iznad riječi bilo koga drugog i da on mora ovo učiniti osnovom kojoj se vraća i temeljem na kojem gradi: slijeđenje upute Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, ulaganje napora kako bi razumio šta se traži od njega, i slijeđenje ovoga kako nutrinom tako i vanjštinom. Kada osoba potvrdi ovaj veliki princip onda je ona doista postigla veliko dobro i sve njegove greške će mu biti oproštene jer je njegov cjelokupni cilj slijeđenje onoga što mu je propisano. Tako njegove greške bivaju oproštene zbog njegovog najboljeg truda da prepozna i da se slaže sa istinom i ovo je poniznost sebe istini.

2) Oholost prema ljudima: Ova vrsta je potcjenjivanje ljudi i gledanje na njih sa visoka. Ovaj stav niče onda kada je osoba zadivljena sama sobom, posjeduje visoko mišljenje o sebi i misli da je bolji od drugih. Tako ovo uzrokuje da posjeduje oholost prema stvorenjima, da ih potcjenjuje, da im se ruga i da ih degradira kako riječima tako i djelima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Dovoljno je čovjeku grijeha da potcjenjuje brata muslimana. “ (Muslim)

Ovo je razlog zbog čega je čovjek pitao : „Šta o čovjeku koji voli lijepu odjeću i obuću“ jer se bojao da je to oholost koja bi mogla biti pod prijetnjom kazne. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem mu je objasnio  da to nije od oholosti  jer ta osoba prihvata istinu i skromna je prema ljudima, i da je to od ljepote koju Allah voli jer je doista Uzvišeni Allah lijep u svom Biću, Svojstvima i Djelima i On voli oboje, vanjsku i unutrašnju ljepotu.

Što se tiče vanjske ljepote ona obuhvata čistoću tijela, odjeće i mjesta a što se tiče unutrašnje ljepote onda je to uljepšavanje karaktera. Zbog toga je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem imao običaj doviti: O Allahu, uputi me ka lijepom ponašanju i osobinama, niko me ne može uputiti uljepšavanju njih osim Tebe. I odagnaj od mene zla djela i osobine, niko ih ne može odagnati od mene osim Tebe. (Nesa’i)

Abdur-Rahman Ibn Nasir as-Sa’di