Osaburi dušo

Dušo moja, osaburi. Kako god ti ovdje bilo, čeka te berzah. Od njega pobjeći ne možeš. Znaš dobro da niko pobjegao nije. Dva metra. Zemlja. Studen. Mrak… U isto su došli i oni koji su imali sve što su željeli. Bogatstva, varljivu sreću. Sve, baš sve od ukrasa dunjaluka. A došli su i oni miskini, koji imadoše samo zakrpanu odjeću. Ni doma, ni bogatstva. Došli su i oni koji su se često smijali, podjednako kao i oni koji su mnogo plakali.

Osaburi dušo. Nisi stvorena za prolaznost. Nisi stvorena da se opustiš ovdje i zaboraviš da ćeš ići tamo. Na Ahiret, svome Gospodaru. Možda, da ti je baš sve potaman, možda bi i zaboravila Njega. Možda bi se uživjela u život ovdje, i ne bi željela ići Njemu. A, šta je ovaj dunjaluk, i šta je ova sreća pored blizine Njemu? Možda, možda baš sva ta iskušenja, sve to što te tišti- vraća te Njemu i čini ti dunjaluk tjeskobnim, kako bi željela čim prije da se vratiš svome Gospodaru. Možda su sva ta iskušenja- jedini sebeb podignutih ruku put neba, iskrenog srca i suznih očiju. Možda te tvoj Gospodar najviše voli vidjeti u takvom halu, jer Mu dolaziš najiskrenijeg srca.

Pomislit ćeš na trenutak: „Da imam sve što želim, iskrenije bih Ti robovala.“  A znaš li da se u rahatluku često duše udalje i zaborave biti zahvalne Darivaocu svega? Znaš li da se duše na ovom svijetu udomaće i požele da ne idu nigdje? Znaš li, da i ono „sve potaman“ je iskušenje, i razlog za brigu. Valja i za rahatluk Uzvišenom dževap dati. Za svaki onaj „zaboravljeni šukr (zahvalnost)“. Za svako ono „tako treba“. A golem je to teret.

„Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je. Osim onih koji klanjaju...“ (sura El-Me’aridž, 19-22)

Ovako Uzvišeni Allah opisuje čovjeka. A niko ga, dušo moja, od Njega bolje ne poznaje, niti ga bolje opisuje. Ne priliči ti dušo da brižna budeš. Brige su za čovjeka, dok za vjernika su samo one brige koje on istinski Allahu predaje, i na njima zahvalan je. One brige za koje zna da „proći će“, jer Džennet čeka. A proći će, i dobro i zlo. Sve prođe. Osim Gospodara.
________________

Dušo moja, veži se za vječnost. Jer, sretna je samo ona duša koja je istinski vezana za svoga Gospodara. Ona duša koja u svemu što joj On dadne – pronalazi zadovljstvo i zahvalnost. I nada se nagradi za Strpljive. A sigurno će On strpljive nagraditi bez računa.

Okreni se, dušo moja, i pogledaj blagodati koje imaš. Mnogo ih je, bezbrojno mnogo. Pogledaj u kap vode koju piješ. Možda ti se „podrazumijeva“, a ona je san nekoga ko je nema. Pogledaj u blagodat mirnog sna, jer neko noćima zaspati ne može. Ili u toplu postelju- a toliko je mnogo beskućnika, koji pod vedrim nebom spavaju. Pogleda ono lijepo kod sebe, i njeguj svoju dušu lijepim. Ljepota i zahvalnost dolaze iz duše, a ne od oka.

Gledaj u ono što imaš, da ne izgubiš slast užitka u blagodatima zbog onog sto nemaš. Sve brzo prođe. A posebno brzo će proći i blagodati onom ko ih ne gleda kukajući i jadikujući za onim što nema.

Osaburi dušo. Sabur je lijep. I znaj da nakon sabura dolazi rahauk i blagostanje. Bilo na dunjaluku, bilo na Ahiretu.

Znaj da nakon kiše sunce najjače sija. Nakon mrkle noći dan  dolazi…

Osaburi dušo…

Halima Lj.