Osjećao sam težinu u prsima

Prije nisam bio neki vjernik. Doduše, išao sam na džumu svaki petak ako sam kući. A ako nisam, nisam ni obraćao pažnju koji je dan, šta je danas a šta sutra. Posebno kada sam na moru (tu sam radio kao konobar tj. sezonac). Apsolutno nisam imao obzira prema vjeri. Kada to kažem mislim na to da sam milion puta legao u postelju u alkoholiziranom stanju, društvo sa ženama… Pa vremenom dođe nekako i težina u prsima, sve ti postane mrsko, vazda mrzovoljan, svaki gost ti ide na živce, ustaneš ujutru proklinješ sve, subhanallah.

Naravno dolazak s mora, zaradilo se para, pa šta ćemo kako ćemo, dođem, izađem, potrošim, i tako u krug. Da ne spominjem igranje video igara do kasno u noć, taman do vrijeme sabah namaza, kada je vrijeme da se ustane, da se klanja, a ja sam tobejarabbi tek tada lijegao u postelju…

Sve do jedne džume, do insana koji me svojom hutbom, jednim ajetom vratio u slast namaza, sadake i mirnoće. „Čovjek je uistinu stvoren malodušan, kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim onih koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali.“. (EI-Me‘aridž, 19-23.)

Pa sam se zapitao, O GOSPODARU, ZAR SAM JA NA TO SPAO DA KADA ME SNAĐE NEKA NEDAĆA, BOLEST, PA ZAR DA SE TEK TAD TEBI ODAZIVAM, O GOSPODARU? Ja koji sam nemaran, neposlušan prema pozivu Tvome, zar sam vrijedan toga da Ti se mogu obratiti? A onda sam pročitao hadis koji glasi “Molite Me za oprost, Ja ću vam oprostiti.“ Kolika li je samo Allahova darežljivost, a kolika li je ljudska bezobzirnost kada se ogluši na ovako veličanstven poziv Gospodara svih svjetova.

Hvala Allahu Uzvišenom pa me uputio, i čuvao ovakvu slast za mene, i da se osjećam ispunjeno, i da poslije sabah namaza zaspim punih pluća. Gospodaru, nas uputi nas na Pravi put, a ne na put onih koji su zalutali, amin.

Brat E. H.