Osjećaš li imalo stid zato što ne postiš ramazan?

Jedan šejh iz arapskih zemalja dobio je pitanje od muslimana iz Afrike koji ga pitao da li mu je post primljen ako ne sehuri i nema se čime iftariti…Nije on mislio da to da nema hrane da se najede, već da dolazi u situaciju da nema ni kapi vode kako bi se omrsio za iftar. Kada čovjek pročita ovakvo nešto, osjeti tugu, bol neopisivu. Osjeti se manjim od maloga mrava. Osjeti se kao rasipnik, pohlepan i ono što najviše osjeti jeste stid!

Muslimani u Africi svakodnevno umiru od gladi, žeđi. Oni ne biraju hranu, niti mogu da biraju. Njima je dovoljno malo da bi bili zadovoljni. Njihove džamije su u iskrpljenim šatorima, od drveća koje vjetar raznosi čim malo više počne puhati. Njihove stranice Kur’ana pisane su na drvenim pločama. Nemaju oni priliku da pored punih ormara sebi kupuju bajramska odijela, jer njihova odijela su nekoliko krpica koje nose dok traju, a poslije je pitanje da li će druge dobiti. Njihova iskušenja su velika kao njihova srca koja to sve strpljivo podnose.

I nisu oni nezahvalni svome Gospodaru za stanje i iskušenja u kojima se nalaze. Ne govore oni: “Što mi Bog ovo dade”, pa nakon toga padaju u depresiju i dižu ruke od svega. Nekada nemaju čime da se omrse, ali nanijete u ime Allaha da poste, i strpljivo čekaju opskrbu. Iftari Muslimana Sirije, Palestine, Burme su krvavi. Iftari Muslimana Egipta su napeti dok čekaju kada će im ga katili prekinuti vodeći ih u zatvore. Iftari muslimana svijeta su bolni dok gledaju patnje svoje braće i sestara.

A šta je sa tobom koji nemaš iftara? Osjetiš li imalo grižnju savjesti dok čitaš navedeno? Dok tvoj brat ili sestra idu u džamiju na namaz, iščekuju iftare, žure na teraviju, ti vrijeme provodiš tako što sjediš u kafiću, ispijajući kafice sa društvom koje, tako kao i ti, ne mari za odabranim mjesecom ramazanom.
Vraćaš se kući, a tvoj frižider pun, elhamdulillah. Sjedneš u udoban kauč ne razmišljajući i ne skrivajući se od granata niti od neprijateljskih pušaka.

Na TV-u prikazuju neki vjerski program koji tebe “tuši”, pa ćeš radije pogledati intervju sa “Lepom Brenom” dok se pravda Bošnjacima zato što je bodrila četnike u ratu, te ćeš se još sažaliti na nju. Ezan uči, ljudi žure na namaz, ali ti ga i ne čuješ ili te čak ometa u tvojim pokušajima da zaspiš. Ramazan se bliži kraju, a ti nisi ni pomislio da postiš, jer kada ti je kolega predložio da pokušaš makar jedan dan, učinilo ti se kao nešto nemoguće: “Ko će na ovoj vrućini izdržati do pola devet da ništa ne jede i ne pije?!”…

Zamisli da sada dođe čovjek koji ti ponudi dobru svotu novca i zatraži od tebe da postiš tri mjeseca. Ti bi, naravno, prihvatio i sve bi izdržao radi dunjalučkog dobra, a Allah ti je dao sve što imaš, i od tebe traži manje od tog čovjeka, ali ti Mu odbijaš biti poslušan.

Tebe, brate, i tebe, sestro, koja radi svog dobrog izgleda gladuješ, držiš puste dijete, kako bi smršala, a post ti se čini nemogućim, pitam: Šta ćete Allahu odgovoriti kada vas upita u šta ste ramazan proveli, a ni dan jedan postiti niste mogli?! Kako ćete Mu se opravdati? Postoji li opravdanje ikakvo? Šta ako vam je ovo zadnji ramazan u životu? Jednom prilikom Džibril je rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Nesretan je i onaj koji dočeka ramazan, a ne zasluži Božiji oprost.”

Da li želiš biti od nesretnih, gubitnika i nepokornih robova, ili se nećeš time zadovoljiti, pa ćeš željeti nešto više, oprost i milost od svoga Gospodara?! Imaš još vremena da iz ovog ramazana izađeš kao pobjednik, da zaslužiš oprost svoga Gospodara u najvrednijem dijelu ramazana, da u ibadetu provedeš Noć kadr i da ispunjene duše ispratiš najljepši i najvredniji mjesec u cijeloj godini.

Ummu Sara Žužić