Osluhnimo potrebne ljudi oko nas

Kada nanijjetimo učiniti neko dobro djelo, mi često primjećujemo samo potrebe onih koji prose, traže, žale se. I uglavnom, našu pažnju usmjerimo ka takvima i trudimo se da im pomognemo. Nerijetko zaboravimo na one koji su možda tako blizu nas, skromni, tihi- one na kojima nikada ne osjetimo da im nešto treba. A možda su u mnogo većoj potrebi od ovih prvih.

**

Subhanallah, misao mi odluta na jedan od prošlih Ramazana. Imadoh jednu ogromnu potrebu/problem. Dovih Allahu da mi pokaže neki put ili način do rješenja tog problema. Došao je Ramazan, a ja se voljom Njegovom sjetih jedne ramazanske priče iz mog djetinjstva, o čovjeku koji je imao problem. Allah ga je oslobodio tog problema onda kada je dao sadaku na pravo mjesto. A dao ju je čovjeku koji je izgledao da uopšte nije za sadake. Međutim, bio je u većoj potrebi od bilo kojeg prosjaka.

S tim mislima spremnih se da idem vani obaviti jednu od svojih redovnih obaveza. I zadovih Allahu da me uputi na sadaku koja će biti prava sadaka. I koja će biti sebeb rješenja mog problema.

Završih obaveze, a ne sretoh niti jednog prosjaka. Pomislih da zaista neću ni taj dan nikome dati sadaku. I taman kada me je stotinjak metara dijelilo od kuće, ugledah jednu nanu. Staru, skromnu, ali nurli lica i lijepe čehre. Poslamih je. Nakon što me prođe, odjednom u mojim mislima sinu ideja da bi baš ta nana mogla biti osoba koju tražim. Okrenuh se i pogledah, a ona se  već popriličmo udaljila od mene. Bez imalo oklijevanja požurih da je stignem.

„Halalite nano“- rekoh zadihano- „postite li danas? Želim da vam današnji ifar bude od mene.“

„Postim“- odgovori mi stidljivo. „Krenula sam da sebi kupim jednu pitu za iftar, pa ako već hoćeš možeš mi ti kupiti.“

„Sačekajte me“- rekoh, i požurih da joj kupim iftar. Kada joj ga dadoh, u njenim očima vidjeh sjaj, a sa njenih usana poteče dova iz srca: „Allah te nagradio i podario ti sve što poželiš.“

Tako mi Allaha, osjetih takvu sreću i lakoću u srcu. I već istog dana, Gospodar Milostivi je ispunio moju potrebu i riješio moj problem. Tako mi Allaha, možda ni jedan cijeli sat nije prošao od momenta kada joj dadoh iftar u ruke. Odjednom, bez ikakve ranije naznake, Gospodar mi je pokazao da je Njemu uistinu sve lahko.

Poslije, raspitivah se o toj nani. I niko, ama baš niko, ne reče mi da je nana u potrebi. Niko to nije primijetio, i niko to nije osluhnuo. A bila je. Poslije mi slučajno radnica u jednoj prodavnici reče da nana često uđe, ali gotov nikada ništa ne kupi ili prati voće i povrće na sniženju. I kupi sasvim malo. Nana je bila stidljiva i skromna, puna ljubavi i pažnje. I mome srcu je posebno prirasla, jer sam znala da je kod Njega odabrana. Spojila nas je dova, moja potreba. A možda i njena dova, ili samo uzdah. I samo Njegovo znanje o našim stanjima. Neizmjerna zahvala Allahu što je baš mome srcu dao da prepozna njeno stvarno stanje.

Ona više nije sa nama. Vratila je se svome Rabbu. Molim Ga da u džennetskim prostranstvima uživa u izobilju. Ali, njen slučaj me je naučio jednoj posebnoj lekciji: da među nama postoje ljudi, tako blizu nama, čije potrebe ne znamo.  Da jako rijetko uočavamo potrebe skromnih ljudi. I da, uglavnom, vodimo se onim što naše oči vide, bez da srcem gledamo. Ovaj slučaj me je naučio i da uvijek Njega trebamo moliti da nam pokaže prava mjesta za dobra djela, te da nas učini od onih koji će srcem ljude gledati.

**

Napisah ovaj tekst sa njijjetom da nam svima bude podstrek. Bajram je tako blizu. A možda će neko blizak nama, naizgled bez potrebe, dočekati bajramske dane skromno ili bez ičega.

Ja Rabbi, pomozi nam u potrazi za pravim mjestom za dobročinstvom. Uputi nas na pravu adresu. Jer, uistinu, jedino Ti znaš pravo stanje robova Svojih.