Osobine učača rukje

Učač rukje dužan je poznavati propise ispravnog liječenja da ne bi počinio nešto što je zabranjeno ili uveo novu metodu liječenja Kur’anom koja nije bila poznata muslimanima kroz stoljeća islama. Pored znanja i vještine učenja rukje, učač treba posjedovati određena svojstva, kako bi postojale veće predispozicije za izlječenje bolesnika. Šejhul-islam, opisujući učača rukje, kaže: “On je borac na Allahovom putu, i to je jedna od najboljih vrsta džihada. Stoga, neka bude oprezan da ne doživi poraz od svoga neprijatelja zbog grijeha koje čini. Ako je liječenje nekog bolesnika iznad njegovih sposobnosti, neka zna da Uzvišeni Allah ne opterećuje čovjeka iznad njegovih mogućnosti i tako se neće izlagati iskušenjima koja ne može podnijeti.” (Medžmuul-fetava, 19/53)

Da bi rukja dala željene rezultate, neophodno je da učača krasi nekoliko osobina: neke su iznimno važne, a neke su pohvalne i poželjne. U narednim redovima navest ćemo najbitnije odlike koje treba da krase učača rukje.

Učač rukje treba biti musliman

S obzirom na to da se rukja tretira dovom Uzvišenom Allahu da izliječi bolesnika, ni u kom slučaju nije ispravno da rukju uči mnogobožac ili drugi nemusliman koji nije sljedbenik Knjige. Kada je riječ o tome da muslimanu rukju uči sljedbenik Knjige, islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja: jedna skupina učenjaka to je dozvolila, a druga je prezirala (El-Umm, 9/291; Et-Temhid, 15/254; El-Badži, El-Munteka, 9/384). Nema sumnje da je preče i ispravnije da učač rukje bude musliman, tim prije jer postoji dovoljan broj učača muslimana u svim mjestima, tako da nema nikakve potrebe tražiti pomoć od učača sljedbenika Knjige (Es-Suhajmi, Ahkamur-ruka, 75). Ovdje je neophodno naglasiti da nismo čuli da postoji učač rukje nemusliman koji liječi ljude na ispravan način učeći Kur’an, dove i spominjući Allahova lijepa imena. A, i ako postoji, to je prava rijetkost!

Učenjaci se ne razilaze u pogledu toga da je muslimanu dozvoljeno učiti rukju nemuslimanu. (El-Mevasuatul-fikhijja, 13/34)

Učač rukje treba biti dobar i bogobojazan čovjek

Učač rukje treba biti čvrst i ustrajan vjernik koji vodi računa o svojoj vjeri, namazima, zikru, učenju Kur’ana, činjenju dobrih djela, kao što se treba kloniti griješenja, ružnih djela i novotarija. Isto tako, treba paziti da njegova opskrba bude halal i da se sustegne od haram i sumnjivog imetka. (El-Fetavaz-zehebijja, str. 20) U jednom neispravnom hadisu navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Konzumiraj lijepa jela, pa će tvoja dova biti primljena.” (Et-Taberani, El-Evsat, 6/392, br. 6495, sa izrazito slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 4/292)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ljudi, zaista je Allah savršen i prima samo ono što je lijepo. Allah je, uistinu, naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima i rekao: ‘O ljudi, jedite lijepa jela i radite dobra djela, a Ja zaista znam ono što vi radite’ (El-Mu’minun, 51); ‘O vjernici, jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo’ (El-Bekara, 172), potom je spomenuo nekog čovjeka koji je dugo na putovanju, raščupanog i prašnjavog, koji je ispružio svoje ruke prema nebesima učeći dovu: ‘Gospodaru moj, Gospodaru moj!’, a njegova hrana, piće i odjeća su haram, i othranjen je haramom, pa kako da mu dova bude uslišana?!” (Muslim, 391/1015)

Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ako budeš imao četiri svojstva, neće ti štetiti sve što te mimoiđe od dunjalučkih dobara: da čuvaš emanet koji ti je povjeren, da govoriš samo istinu, da se lijepo ophodiš prema drugima i da jedeš samo lijepu hranu.” (Ahmed, 2/177, i drugi sa dobrim lancem prenosilaca)

Ispravna akida

Pod pojmom ispravne akide smatra se doktrinarni pravac koji su slijedile odabrane generacije muslimana, a koje su jasno pohvaljene u Kur’anu i sunnetu. Nisu prihvatljivi akaidski pravci koji su u koliziji s načinom vjerovanja najboljih generacija, jer je nemoguće da istina ne bude poznata najboljim muslimanima, pa da se pojavi nakon njih, u potonjim stoljećima, a naročito kada je riječ o temeljima vjere. Neispravnost nekog akaidskog pravca srazmjerna je stepenu odstupanja od akide ashaba, tabiina i generacije nakon njih. Allah se smilovao imamu Ibn Hadžeru el-Askalaniju koji kaže: “Sretan je onaj ko se drži puta prvih generacija — selefa, a izbjegava ono što su uvele potonje generacije — halefi” (Fethul-Bari, 13/267). U vezi s ovim pitanjem imam Ibn Redžeb napisao je djelo koje je nazvao Bejanu fadli ilmis-selefi ala ilmil-halef, u kojem je na njemu svojstven način pojasnio odliku znanja prvih generacija nad znanjem potonjih generacija.

Učač rukje treba liječiti bolesnike Kur’anom, dovama, zikrovima i Allahovim lijepim imenima (Džamiul-umehat, str. 568), kao što treba biti ubijeđen da bolesnik može biti iscijeljen isključivo Allahovom voljom i odredbom, a da rukja ne može koristiti osim dozvolom Svevišnjeg Gospodara (Šubejr, Dirasatun fikhijja, 2/513). Uzvišeni Allah kaže: “Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti, O­n njome nagrađuje o­noga koga hoće od robova Svojih, O­n prašta i milostiv je.” (Junus, 107)

Iskrenost i lijepa namjera

Nijet učača i njegova iskrenost predstavljaju veoma važan faktor za efikasno iscjeljenje bolesnika. Ukoliko se rukja uči s ciljem stjecanja imetka, lične reputacije, zadobivanja nečije naklonosti, samodokazivanja i slično tome, rukja neće uroditi plodom. Šejh Ibn Džibrin kaže: “Učač rukje dužan je očistiti svoj nijet, da želi svojim učenjem pomoći muslimanima, a ne smije mu biti cilj da se domogne nečijeg imetka. Tako će njegovo učenje rukje biti korisnije i plodonosnije.” (El-Fetavaz-zehebijja, str. 35–36)

Imam Ez-Zurkani, govoreći o efektivnom učenju rukje, kaže: “Uvjetuje se čvrsto ubjeđenje i iskren nijet” (Šerhuz-Zurkani alel-Muvetta, 4/442). Iz ovog razloga nije ispravno liječiti se snimljenim rukjama, jer su za rukju potrebni iskrenost i nijet.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Neki šejh liječio je bolesnika učeći suru Kul huvallahu ehad, pa je učenje polučilo velike rezultate. Drugi je, također, tokom liječenja učio ovu suru pa nije postigao takav rezultat. Poslije je ovaj drugi govorio da učenje Kul huvallahu ehad neće koristiti svakom čovjeku i da svaki učač neće tim učenjem postići željene rezultate.” (Medžmuul-fetava, 17/139)

Poznavati prirodu džina i šejtana

Kada učač rukje spozna prirodu džina kroz Kur’an, sunnet i riječi velikih učenjaka koji se pozivaju na spomenute izvore, neće upasti u zamke džina i šejtana, niti će se plašiti prijetnji koje mu upućuju, kao što neće sarađivati s džinima i tražiti njihovu pomoć u liječenju. Uzvišeni Allah kaže: “I bilo je ljudi koji su pomoć od džina tražili, pa su im tako obijest povećali” (El-Džinn, 6); “Šejtanovo lukavstvo je zaista slabo” (En-Nisa, 76). Isto tako, među džinima ima velikih lažova pa učač rukje treba biti oprezan ako mu budu kazali kakvu vijest.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja upitan je o ženi koju džini obavještavaju šta se dešava i o čemu ljudi razmišljaju i do čije riječi ljudi mnogo drže, pa je odgovorio: “Takvu ženu treba adekvatno kazniti tako da više ne obavještava ljude o tome. Džini mnogo lažu, ne smije im se vjerovati niti se smije vjerovati onome ko prenosi od džina.” (Džamiul-mesail, str. 361)

Šejhul-islam Ibn Kajjim kaže da je Ibn Tejmijja tražio od džina da napusti tijelo bolesnika, a džin mu je rekao: “Ja ću ga napustiti iz poštovanja prema tebi!” Ibn Tejmijja mu odgovori: “Ne, već ćeš izaći iz njegovog tijela iz pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku.” (Zadul-mead, 4/68–69)

Iz ovog događaja vidimo da je imam Ibn Tejmijja poznavao šejtanske prilaze čovjeku i nije prihvatio ponudu džina da izađe iz tijela bolesnika iz poštovanja prema njemu, učaču rukje, već iz pokornosti Uzvišenom Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Učač rukje neće tražiti pomoć od džina

Učaču rukje nije dozvoljeno da priziva džine i da traži njihovu pomoć u liječenju. Poznato je da džini čine usluge čovjeku ako im se pokori, a pokornost džinima predstavlja nepokornost Allahu (El-Fetavaz-zehebijja, str. 198). Koliko mi je poznato, nije preneseno, čak ni u slaboj predaji, da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi tražili pomoć od džina prilikom liječenja bolesnika ili u drugim prilikama. Da je bilo legitimno da se traži pomoć od džina, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi propustio da preporuči takav postupak. Ispravno učenje rukje Kur’anom, zikrom i dovama mora se jasno razlikovati od postupaka sihirbaza i vračara. Kako će ljudi napraviti razliku između jednih i drugih ako obje skupine sarađuju s džinima i traže od njih različite usluge?! Tim postupkom, na izvjestan način, učači rukje daju legitimitet sihirbazima, jer je jako teško dokazati ko od njih sarađuje s džinima muslimanima, a ko s džinima nemuslimanima. (En-Nevazilu fir-rukja, str. 66)

Traženje pomoći od džina u liječenju, učača rukje moglo bi dovesti do toga da se više oslanja na džine nego na samu rukju koja se smatra legitimnim sredstvom za liječenje i da se nada da će uz njihovu pomoć postići željene rezultate.

Učač rukje mora pravilno učiti Kur’an

S obzirom na to da je rukja zasnovana uglavnom na učenju Kur’ana, potrebno je da učač rukje bude vješt u učenju Allahove Knjige, a naročito je bitno da pravilno izgovara arapska slova, harfove, koja ne postoje u našem jeziku, jer pogrešno izgovaranje može dovesti do izmjene značenja. Učiti Kur’an na transkripciji nije dozvoljeno isto kao što nije dozvoljeno pisati ajete transkripcijom (Ez-Zerkeši, El-Burhan, 1/461; Ibn Hadžer, El-Fetaval-fikhijjetul-kubra, 1/38; Ez-Zurkani, Menahilul-irfan, 2/482). Ovdje se svakako izuzimaju određene kategorije ljudi koje nisu u mogućnosti naučiti ispravan izgovor harfova. Osoba koja uporno pokušava naučiti harfove i ne bude u stanju izgovarati ih na ispravan način, učit će Kur’an u namazu i drugim prilikama prema svojim mogućnostima, jer Uzvišeni Allah ne opterećuje šerijatskog obveznika preko njegovih mogućnosti.

Učač rukje ne smije otkrivati mahane bolesnika

Učač rukje neće otkrivati mahane bolesnika niti će spominjati drugima da ga je liječio. Ako bi postupio suprotno tome, pronevjerio bi povjerenu tajnu. Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Musliman je muslimanu brat. Ne smije mu nepravdu činiti, niti ga smije izdati. Ko pomogne svom bratu u potrebi, Allah će pomoći njemu u potrebi. Ko od muslimana otkloni brigu, Allah će od njega otkloniti neku od briga Sudnjeg dana. A ko sakrije sramotu muslimana, Allah će sakriti njegovu na Sudnjem danu.” (El-Buhari, 507/2442; Muslim, 1040/2580)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Savjetnik mora biti povjerljiv.” (Et-Tirmizi, 5/125, br. 2822; Ebu Davud, 4/335, br. 5128. Imam Et-Tirmizi ovo predanje smatra dobrim, a El-Albani vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihu Sunenit-Tirmizi, 3/125.)

Učač rukje treba klanjati nafile, učiti Kur’an, dove i zikrove

Učača rukje ponekad će uznemiravati džini napasnici, stoga je neophodno da svojom pokornošću Allahu izgradi jak odbrambeni sistem kojim će se štititi od šejtanskih uznemiravanja. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, govoreći o učaču rukje, kaže: “Neophodno je da se zaštiti tražeći utočište kod Allaha, učeći Ajetul-Kursijju, sure El-Felek i En-Nas, obavljajući namaz i upućujući dove svome Gospodaru, čime će ojačati svoje vjerovanje, a isto tako dužan je izbjegavati griješenje koje ga može izložiti džinskim uznemiravanjima.” (Medžmuul-fetava, 19/53)

Učač rukje treba biti uzor ljudima

S obzirom na to da je učača rukje Allah počastio da liječi Njegove robove, da ga ljudi cijene i uvažavaju, dužan je biti uzorit musliman na kojeg se drugi mogu ugledati, naročito pacijenti koji ga posjećuju. S obzirom na to da ih savjetuje i podstiče na dobro, najpreče je da on primijeni ono čemu druge poziva. Uzvišeni Allah kaže: “Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bekara, 44)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje: “Jednom je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: ‘Ko će od mene preuzeti ove riječi i postupati prema njima ili poučiti onoga ko će postupati po njima?‘, a ja rekoh: ‘Ja ću, Allahov Poslaniče.’ Tada me on uze za ruku i nabroja ih pet, rekavši: ‘Čuvaj se zabranjenog, bit ćeš najpobožniji. Budi zadovoljan onim što ti je Allah dodijelio, bit ćeš najbogatiji. Lijepo postupaj s komšijom, bit ćeš vjernik. Želi ljudima ono što želiš sebi, bit ćeš musliman. Nemoj se previše smijati, jer prevelik smijeh umrtvljuje srce.‘” (Et-Tirmizi, 4/551, br. 2305; Ahmed, 2/310; El-Bejheki, Šuabul-iman, 5/53, br. 5750, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 2/600–603.)

Učač rukje ne bi trebao dati ljudima nimalo povoda da sumnjaju u njega, jer time ruši svoj autoritet i otvara ljudima vrata za različite sumnje kada je riječ o liječenju Kur’anom.

Blago se i učtivo ophoditi prema bolesnicima

Ljudi općenito, a bolesnici posebno, vole da se drugi prema njima ophode na lijep i uljudan način. Ovo ophođenje poprima posebnu dimenziju i važnost ako je riječ o lijepom ophođenju ljekara prema pacijentu. Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U čemu god se nađe blagost, ona to ukrasi, a u čemu god nestane blagosti, to bude krnjavo.” (Muslim, 1043/2594) Džerir, radijallahu anhu, prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Kome je uskraćena blagost, uskraćeno mu je svako dobro.” (Muslim, 1043/2592)

Govoreći o osobinama ljekara, Hipokrat je rekao: “…da liječi siromahe i nevoljnike, da im govori blage i nježne riječi.” Imam Ez-Zehebi, nakon što je spomenuo ovu Hipokratovu izjavu, rekao je: “Ovako je rekao, a bio je nevjernik” (Ez-Zehebi, Et-Tibbun-Nebevijj, str. 65). Ako ljekar nemusliman razmišlja na ovaj način, kakav je onda slučaj s ljekarom koji liječi ljude Allahovim riječima i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Učenje rukje je, ustvari, poziv ljudi Allahu. Učač tokom liječenja Kur’anom nastoji pridobiti ljudska srca, opomenuti bolesnike i podsjetiti ih na Allaha.

Biti optimističan

Iscjelitelj je dužan nastupati optimistično i ulijevati nadu u srce bolesnika, čak i onda kada je ubijeđen da se radi o teškom slučaju. Psihička stabilnost i nada bolesnika u izlječenje predstavljaju veoma bitne faktore za cjelokupan proces liječenja. Šejtan nastoji uplašiti i obeshrabriti bolesnika, pa je neminovno da učač rukje bodri bolesnika da ustraje u liječenju i da mu ulijeva nadu u ozdravljenje. Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže: “Kada bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obilazio bolesnika, imao bi običaj reći: ‘Nije to loše, to je, inšallah, za tebe čišćenje.‘” (El-Buhari, 761/3616)

U jednom slabom hadisu navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada odete u posjetu bolesniku, oraspoložite ga govoreći da će još dugo živjeti i da će ozdraviti. Takve riječi ništa neće promijeniti, ali će njega učiniti sretnim.” (Et-Tirmizi, 4/412, br. 2087; Ibn Madža, 1/462, br. 1438 i drugi. Imam Et-Tirmizi, Ibn Dževzi, Ez-Zehebi, Ibn Hadžer i El-Kastalani ovu su predaju ocijenili slabom. Vidjeti: El-Ilelul-mutenahija, 2/388.)

Imam Ibn Kajjim kaže: “Utješiti bolesnika, unijeti radost u njegovo srce i oraspoložiti ga — sve to ima nevjerovatan utjecaj na njegovo iscjeljenje. Time se jačaju njegova duša i tijelo.” (Zadul-mead, 4/116)

Poznavati šerijatske propise

Pohvalno je da učač rukje bude učenjak ili stjecatelj šerijatskog znanja, iako je dozvoljeno drugim osobama da prouče rukju bolesniku ukoliko ispunjavaju uvjete za učenje rukje, tj. da ispravno uče Kur’an i pridržavaju se općih normi i pravila vezanih za liječenje Kur’anom. S obzirom na to da su učenjaci najbogobojazniji ljudi, polažu najveće pravo na učenje rukje, jer je veća mogućnost izlječenja bolesnika ukoliko je učač rukje bogobojazniji. Uzvišeni Allah kaže: “A Allaha se boje od robova Njegovih — učeni.” (Fatir, 28)

Šejh Ibn Džibrin kaže: “Rukju može učiti onaj ko zna pravilno učiti Kur’an, zna značenje kur’anskih ajeta, ima ispravno vjerovanje (akidu), čini dobra djela i ko je moralan. Nije uvjet da mora biti dobar poznavalac fikhskih propisa, niti da je izučavao različite šerijatske discipline” (El-Fetavaz-zehebijja, str. 35–36). Dakle, nije uvjet da učač rukje bude učenjak, ali mora poznavati propise ispravnog učenja rukje. (Šubejr, Dirasatun fikhijja, 2/514)

Biti pod abdestom tokom učenja rukje

Pohvalno je učaču rukje da ima abdest dok uči Kur’an bolesnicima, ali mu nije obaveza da bude pod abdestom ukoliko uči Kur’an napamet, ne čitajući iz Mushafa.

Imam En-Nevevi kaže: “Pohvalno je da učač Kur’ana ima abdest. Učenje bez abdesta dozvoljeno je prema jednoglasnom mišljenju muslimana, a u vezi s tim navode se brojni ispravni hadisi” (Et-Tibjan, str. 73). U drugom djelu imam En-Nevevi kaže: “Muslimani su jednoglasni u mišljenju da je dozvoljeno učenje Kur’ana bez abdesta, a bolje je uzeti abdest u tom slučaju.” (El-Medžmua, 2/186) Ovdje se misli na osobu koja nema abdest, ali nije džunup ni u stanju hajza ili nifasa.

El-Džuvejni i El-Gazali kažu: “Smatramo da osobi koja nema abdest nije pokuđeno da uči Kur’an. U vjerodostojnim hadisima preneseno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Kur’an bez abdesta.” (El-Medžmua, 2/87, 186)

Ibn Abbas, radijallahu anhu, kazuje: “Legao sam poprijeko na postelji, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova supruga legli su uzduž, a onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaspao. Kada je nastupila ponoć, ili malo prije ponoći, ili malo poslije ponoći, Poslanik se probudio, sjeo, protrljao lice rukama da se razbudi, a zatim proučio posljednjih deset ajeta iz sure Alu Imran. Tada je ustao i otišao do mješine koja je bila obješena, pa je iz nje najpotpunije uzeo abdest, a onda je ustao i klanjao…” (El-Buhari, 955/4572; Muslim, 301/763)

Dr Safet Kuduzović / www.el-asr.com