Palestina

Prije više od dvije decenije, kao malena djevojčica, ugledah babine novine na stolu. Požurih da ih uzmem i pregledam, dječja znatiželja. Okrenuh prvu stranicu i vidjeh ubijenog dječaka Muhammeda, naslonjenog na oca. A na dnu stranice, slika male muške bebe u nebesko plavoj odjeći. Dva Židova su joj odsjekli glavu ogromnim nožem i naboli je na njega. Tako su se slikali. A beba nije mogla imati više od dva mjeseca!

Od tog trenutka su za mene počele noćne more. Svaki put kada bi legla u postelju, pred oči bi mi dolazila slika ubijene bebe. Noćima nisam mogla zaspati do pred zoru, a onda bih od umora, iscrpljena, zaspala.

Nedugo poslije, moj babo je opet nakon džume namaza donio letak sa nazivima tvornica koje pomažu Izrael. Na tom letku je bila slika ubijene bebe do godinu dana starosti. Na njenom stomaku je bila ogromna rana. Moje noćne more su se opet nastavile. Jače, snažnije i teže. Nisam smjela kao dijete otići noću do wc-a. Na zidovima sam vidjela slike ubijene djece. U snovima. Svuda i svugdje.

Navečer, kada nisam mogla zaspati, zamišljala sam bebu sa letka živu. Zamišljala sam da sam baš tog malenog dječaka usvojila, da ga hranim flašicama, da ga mazim… Ponekad bi i sabah dočekala sa tim mislima i zaspala tek nakon izlaska sunca.
________________

Čudo. Tako daleko bijaše Palestina, ali cionisti nisu samo ubijali i mučili njenu djecu. I ja sam, tako daleko, postala dijelom patnje tog naroda. I mene su mučili i patili. I meni su noći ispunili strahovima. I mene su mnoštvo puta u plakali i s lica mi strgali dječji osmijeh, radost i bezbrižnost.

Taj ogroman strah je bio sebeb da uporno i konstantno počnem kao dijete moliti Gospodara da mi ga otkloni. Bio je toliko bolan i težak, da ga riječi ne mogu opisati. I hvala Mu, uslišio je moju dovu. Nakon toga, slike žrtava više nisu imale takav utjecaj na mene, ali duša je uvijek duboko patila za Palestinom i njenim narodom. I ne postoji mi draži narod na zemlji od naroda Palestine. A dove za slobodnu Palestinu, On će uskoro ispuniti.

Danas, od prvih bombardovanja Gaze, ponovo se vraćam u doba djetinjstva. Boli me mnogo što Ummet pune 23 godine spava. Što je Palestina samo riječ, ali ne i djelo. Boli me što Ummet cijele te godine pokreće rasprave koje grade neslogu i razdor, umjesto da se trudi sagraditi čvrste i postojane bedeme sa braćom i sestrama. Boli me što u Ummetu ima i onih koji ne osjećaju potrebu da se „uzrujavaju“ zbog Palestine. Važno je da su mirni i na sigurnom. A ne znaju da su vjernici kao jedno tijelo i da sebi vjernik ne može dopustiti da mirno spava, dok ostatak Ummeta krvari. Nažalost, pojavili su se i kritičari koji tvrde da je sve uredu, osim palestinskog otpora, ali nemaju rješenje za patnju tog naroda.

A ja, osjećam se kao lopov, svake noći kada se pokrijem i zaspim u miru i tišini. Ja Rabbi, koliko samo Tvojih robova u Palestini ne spava!

Knedla me u grlu stegne svaki put kada milujem svoje čedo. Neka je majka svoje posljednji put pomilovala. Neka stoji pored ranjenog, a druga strahuje grleći svoje čedo—kada će ih smrt razdvojiti.

Gledam svoje čedo dok se stresa na zvuk divljanja motora. I pred očima vidim djecu koja se stresaju od zvukova avijacije i eksplozija. Pred oči mi izlaze video snimci ranjene djece koja se tresu od straha. Gospodaru, čuvaj ih. Ko ih može zaštititi osim Tebe?

Jesti već danima ne mogu. Tek toliko jedem, dovoljno da održim snagu za normalno funkcionisanje. I sve što jedem, jedem na silu. Kako da prođe kroz grlo, a tamo, daleko, u mojoj Palestini, djeca ginu gladna i žedna? Gospodaru, opskrbi ih mirom i sigurnošću, vodom i hranom!

**

Neka nam Palestina bude pouka. Neka nas ujedini. Da prestanemo žaliti Palestinu, dok se radujemo komšiji koji je jučer slupao auto. Promjene počinju od nas samih. U nama. Naučimo da cijenimo blagodati koje nam je Allah dao. Mir. Sigurnost. Hranu. Piće. Blizinu naših najmilijih. Da je mnogo vrijedno sve ono što se nama „podrazumijeva“.

Spremajmo se za smrt. Ko nam daje garanciju za život? Toliko smo kao bića beznačajni na ovom svijetu. A Ahiret je jedino za šta vrijedi živjeti i umrijeti.Budimo na strani istine i pravde, pa makar jednim lajkom. Budimo na strani potlačenih. Ako pobjegnemo od svakog vida podrške i naše lične brige o onima koji su potlačeni- šta ćemo Gospodaru na Dan suda reći?

**

Ne zaboravimo Ummet u dovama. Ne zaboravimo Palestinu. Ne zaboravimo njen potlačeni ali hrabri narod. I ne zaboravimo u dovama ostatak Ummeta koji ne želi izaći iz vlastite zone komfora zarad brata ili sestre u islamu. Možda su, ovim drugim, naše dove potrebnije. Jer, u protivnom, šta će reći Allahu…