Crkva je, nastojeći postići što iskreniji pristup u misionarstvu i posvećenosti vjeri, izmislila i inovirala novotariju monaštva i celibata što se protivi zdravoj ljudskoj prirodi, udarajući temelje stalne krize i latentne borbe koja se ne može dobiti kroz život, jer sliči borbi protiv vjetrenjača. Celibat se prakticira u budizmu i hinduizmu, a kod kršćana je najpoznatiji obavezni celibat svećenika Rimokatoličke crkve; kod pravoslavaca je ograničen za episkope i monahe, dok ga je protestantska Reformacija uglavnom odbacila.

„Celibat znači beženstvo, bezbračnost. U jednom od dokumenata Drugoga vatikanskog sabora kaže se: Celibat mnogostruko pristaje svećeništvu. Cijelo je naime svećeničko poslanje posvećeno službi novoga čovještva što ga Krist, pobjednik smrti, po svom Duhu podiže u svijetu. (…) Svećenici se obdržavanjem celibata radi kraljevstva nebeskoga posvećuju Kristu na nov i odličan način; uza nj lakše pristaju nepodijeljenim srcem, u njemu se i po njemu slobodnije predaju službi Bogu i ljudima, slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu višnjega preporađanja te tako postaju sposobniji da prime u većoj mjeri očinstvo u Kristu. (…) Osim toga oni postaju živi znak onoga budućeg svijeta koji je po vjeri i ljubavi već prisutan, u kojem se sinovi uskrsnuća neće udavati niti ženiti (Presbyterorum Ordinis III, 16).

U prvoj Crkvi celibat je bio preporučan onima koji su ulazili u svećeništvo. Obvezan u Katoličkoj crkvi postaje u 11. stoljeću u vrijeme pape Grgura VII. Kandidati za svećeništvo prije samoga primanja svetih redova biskupu obećavaju da će svoju službu vršiti u beženstvu. Celibat je zasigurno veliko bogatstvo i blagoslov u Katoličkoj crkvi, jer svećenicima omogućava da se u cijelosti predaju službi kraljevstva nebeskoga.

U Kur’anu se o monaštvu i celibatu kaže: “Zatim smo, poslije njih, jednog za drugim Naše poslanike slali, dok nismo Isaa, sina Merjemina (Isusa sina Marijinog), poslali, kojem smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili, dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo propisali – u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo, pa ćemo one među njima koji budu ispravno vjerovali nagraditi, a mnogi od njih su nevjernici.“

Navest ćemo nekoliko rečenica iz objava medija pred jedno od najmasovnijih okupljanja katoličkog sveštenstva u pokušaju da se iznađu neka rješenja i odgovori na užasne optužbe koje dolaze iz mnogobrojnih izvora. Neposredno uoči četverodnevnog okupljanja kardinala i biskupa iz svih 115 rimokatoličkih biskupskih konferencija iz cijelog svijeta u Rimu, te desetak poglavara istočnih pravoslavnih crkava i 10 predstavnika vjerskih redova žena, koji će raspravljati o problemu seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi, buknulo je još nekoliko novih skandala.

Francuski novinar Frédéric Martel napisao je knjigu koja će se objaviti Evropi pod naslovom “Sodoma”, a u SAD, Velikoj Britaniji i Kanadi, imat će naziv “U ormaru Vatikana”. Knjiga će biti objavljena na osam jezika u 20 zemalja i zasigurno će ozbiljno uzdrmati redove Katoličke crkve budući da je Martel u njoj ustvrdio kako su oko 80 posto rimokatoličkih svećenika u Vatikanu homoseksualci. Do tog podatka došao je nakon što je s desetinama istraživača i drugih asistenata, obavio tijekom četiri godine, više od 1.500 intervjua.

Veći problem od gejeva za Vatikan su naravno pedofili. Ovih dana pet katoličkih biskupija u New Jerseyu objavilo je imena gotovo 200 svećenika koji su bili vjerodostojno optuženi zbog seksualnog zlostavljanja. Samo Rimokatolička biskupija Brooklyna imenovala je više od 100 svećenika koji su na temelju nespornih dokaza optuženi za seksualno napastovanje djece.

Papa Franjo nedavno je javno priznao kako postoji niz svećenika i biskupa koji seksualno zlostavljaju časne sestre te da se to događa od Indije i Afrike do Latinske Amerike i Italije. “To je istina. Postoje svećenici i biskupi koji su to činili”, rekao je papa te dodao kako su te redovnice bile svedene na “seksualne ropkinje”. Nakon svih tih najnovijih otkrića, crkveni povjesničar i profesor teologije, je zaključio: “Po mom mišljenju, ovo je najozbiljnija kriza u Katoličkoj crkvi od protestantske reformacije.”