Pijan došao u džamiju

Proteklog ramazana otišao sam u džamiju na sabah-namaz i dok smo se redali u safove, osjetih zadah alkohola i pomislih: “Subhanallah, nemoguće da je neko pio alkohol sad u zadnjoj trećini ramazana i da je došao da klanja namaz u džamiji!” Odbacio sam tu misao od sebe, ali i dalje nisam mogao da ne osjetim jak zadah alkohola. Kad smo završili namaz i zikr poslije njega, obrati mi se jedan Arap koji je klanjao sa moje lijeve strane (džemat je bio miješan, tj. razne nacije klanjaju u tom džematu) i upita me koji jezik govorim, pa odgovorih da govorim bosanski. “Eh, tamam”, reče mi, “možeš li porazgovarati sa ovim čovjekom koji je klanjao do mene”, i pokaza mi na jednog starijeg čovjeka i dodade da i on priča bosanski. Priđoh tom čovjeku, poselamih se s njim, ali tad osjetih još jači zadah alkohola koji se širio od tog čovjeka. “A, vidi čovječe, zaista je došao pijan u džamiju!”, pomislih.

Poveo sam razgovor s njim i on mi reče da želi naučiti klanjati i da bi volio da mu neko pomogne oko toga, pa se dogovorismo da se nađemo na ikindija-namazu tog dana. Pomislio sam da on neće ni doći i da je slučajno ovako pijan nabasao u mesdžid, ali sam odlučio da ipak ponesem nekoliko knjiga u kojima se objašnjava kako se obavlja namaz. Kada sam došao na ikindija-namaz, iznenadio sam se jer sam ugledao i tog čovjeka. Poslije obavljenog namaza, sjeli smo u mesdžidu i kroz razgovor s njim saznao sam da je bio vojno lice u bivšoj Jugoslaviji i da je odrastao u ateističkom okruženju, i da po prirodi svog posla nije imao dodira sa religijom i da je to bila tabu tema, ali da je uvijek u sebi osjećao da postoji Bog.

Govorio je o tome da ga je, kako su godine prolazile, sve više privlačilo da počne dolaziti u džamiju, a da se sad za ramazan ta želja povećala, ali i da ga je bilo sramota doći jer nije znao ništa o tome kako se klanja, pa čak ni koliko namaza ima, niti u koje vrijeme nastupaju. Ipak, odlučio je da će doći, ali odluku dugo nije sprovodio u djelo jer nije uspijevao da prevaziđe strah od toga da se ne osramoti. I tako se borio sa ovim strahom sve do pred kraj ramazan, kada je odlučio da se napije i da tako pijan dođe u džamiju, jer pod dejstvom alkohola umanjit će se taj strah od toga da se ne osramoti pred ljudima.

Pošto živi u blizini mesdžida, upratio je kad ljudi dolaze da klanjaju jaciju, pa je taj dan predvečer popio mnogo alkohola da je jedva na nogama stajao i takav se uputio u mesdžid. Kada je ulazio u mesdžid, primijetio ga je jedan Arap, koji ga je zaustavio i rekao da ne može tako pijan ući u mesdžid, ali, Allahovom milošću, u tom trenutku naišao je imam tog mesdžida i rekao ovom Arapu da ga pusti u džamiju (pitanje da li bi ikad više i pokušao da uđe u džamiju da ga je ovaj Arap tada spriječio da uđe). Imam ga je odveo u abdesthanu i pokazao mu kako će uzeti abdest. Tu noć je klanjao jaciju i teraviju, gledajući i radeći isto što su radili oni koji su klanjali do njega. Onda je ponovo došao na sabah-namaz, i tada sam ga ja sreo u mesdžidu.

I evo, koliko je mjeseci prošlo od ramazana, a on je i dan-danas jedan od najredovnijih posjetilaca mesdžida, klanja skoro svaki namaz u džematu. Uzvišenog Allaha molimo da mu oprosti sve ranije grijehe i da podari da preseli u pokornosti svome Gospodaru!