Pokajanje poznatog marokanskog glumca

U stvari, ono što mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tačno. Ja nisam sretan u svome životu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa’j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znači trud). Ja se još trudim i tražim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreća. Još ga nisam našao, ali kada ga pronađem, javiću ti to.” Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva…

Zovem se Se’id Ez-Zijani i odrastao sam u muslimanskoj porodici. Kada sam došao u period puberteta sanjao sam – kao i ostali moji vršnjaci tada – o tome kako ću postići dvije stvari, koje sam tada smatrao veoma važnim: ugled i bogastvo. Tragao sam za srećom i pokušavao doći do nje na bilo koji način. Počeo sam sa radom na marokanskom radiju, relazirajući manje priloge u pauzama između nekih programa. Zatim sam uznapredovao i počeo realizirati posebne programe, stekavši tako dobro iskustvo na tom planu.

Nakon toga sam se prebacio na televiziju. Tu sam postepeno napredovao, sve dok nisam dostigao stepen prvoklasnog urednika – što je najviše do čega može dospjeti radnik na televiziji. Pripremao sam emisije vijesti, te mnogobrojne i raznovrsne zabavne programe za omladinu. Tako sam stekao veliku popularnost kakvu niko prije mene nije imao. Moje ime su svi spominjali, a moj glas se čuo u svakoj kući.

Ali, pored tog ugleda, ja nisam bio sretan. U duši sam se jako tjeskobno osjećao, pa sam rekao sam sebi: Mozda ću sreću pronaći u muzici. I stvarno, ugled na radiju i televiziji mi je pomogao da u toku jednog tv-programa izvedem jednu kraću pjesmu. Ona mi je otvorila vrata u svijet muzike. Tako sam ušao u svijet muzike, postigavši ubrzo i na tom planu veliku popularnost. Na tržištu su se pojavile hiljade muzičkih kaseta sa mojim glasom.

Međutim, i pored svega toga, ja sam i dalje bio jadan i nesretan i osjećao sam dosadu i tjeskobu u grudima. Zaista Allah, dž.š., govori istinu kada kaže: “Onome koga Allah želi da uputi – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi da u zabludi ostavi – On srce njegovo stegne i umornim učini kao da čini napor da na nebo uzleti.“

Tada sam sebi rekao: Glumci i glumice su sretni! – pa sam htio da i ja učestvujem u toj sreći. Zato sam se prebacio u glumu. Ubrzo sam postao prvorazredni glumac, učestvujući u svim projektima samo kao glavni junak. I zaista, bez pretjerivanja, postao sam istaknuta ličnost u državi: vozio sam se u najskupljim i najkomfornijim autima, a nosio sam samo skupocjenu odjeću. Društveni status mi je bio vrlo visok, tako da su mi prijatelji bile najpoznatije ličnosti, emiri i drugi. Išao sam od dvorca do dvorca, a vrata su mi se otvarala kao da sam ja vlasnik tih dvoraca. Međutim, ipak, osjećao sam da nisam ostvario sreću kojoj sam težio.

I tako jednog dana, jedan novinar je uzeo od mene poduži intervju. Između ostalog, pitao me je: “Gospodine Se’ide ez Zijani, koincidencija je da vaše ime oslikava vaš život: vaše ime je Se’id (sretan), a Vi i jeste sretni. Šta kažete na to?”

Ja sam mu odgovorio: “U stvari, ono što mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tačno. Ja nisam sretan u svome životu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa’j (što ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znači: trud). Ja se još trudim i tražim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreća. Još ga nisam našao, ali kada ga pronađem, javiću ti to.” Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.

Zatim su prolazili dani, mjeseci, godine… Imao sam starijeg brata koji je odavno živio u Belgiji. Bio je prosječan čovjek, samo što se od mene više pridržavao vjere i vjerskih propisa. On je u Belgiji naišao na neke islamske aktiviste, koji su utjecali na njega pa se još više vratio vjeri. Razmišljao sam o jednoj turneji po Belgiji u okviru koje bih mu učinio kurtoaznu posjetu, a zatim nastavio svoje putovanje širom svijeta.

Tako sam otputovao u Belgiju i posjetio svoga brata. Međutim, potpuno sam se iznenadio njegovim drugačijim izgledom i novim načinom života i, što je najvažnije, srećom koja je zračila iz njegove kuće i njegovog života. Sve što sam vidio ostavilo je snažan dojam na mene. Uz sve to, zadivio sam se čvrstim vezama koje su vezivale muslimansku omladinu u tom gradu. Oni su me prigrlili, dočekali na najljepši način i pozvali me da prisustvujem njihovim skupovima i sastancima, kako bi ih dobro upoznao.

Odazvao sam se pozivu, jer sam se osjećao čudno dok sam sjedio s njima. Osjećao sam veliku sreću koja me je ispunjavala, a koju prije toga nikad nisam osjećao. Nakon određenog vremana produžio sam vizu kako bih se nastavila ta sreća koju do tada ne nađoh gdje god da sam za njom tragao.

Tako sam uz te vrijedne ljude osjećao sreću, koja se svakodnevno povećavala, a tjeskoba, brige i nespokoj su se stalno smanjivali, sve dok mi se duša nije ispunila svjetlom imana i dok nisam spoznao put ka Allahu, s kojeg sam bio skrenuo zajedno sa svojim kapitalom, bogastvom i ugledom. Tada sam shvatio da sreća nije u tim prolaznim vrijednostima, nego u pokornosti uzvišenom Allahu: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, MI ĆEMO DATI DA PROŽIVI LIJEP ŽIVOT, i, doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

“A onaj ko se okrene od sjećanja na Mene, TAJ ĆE TEŠKIM ŽIVOTOM ŽIVJETI i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti.” (Taha, 124)

Nakon što sam kod brata ostao više od dvije godine, poslao sam pismo onom novinaru koji me je pitao o sreći, i napisao mu: “Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Želim te podsjetiti na intervju u okviru kojeg si me upitao o sreći. To se desilo tog i tog datuma. Odgovorio sam ti tako i tako i obećao ti da ću ti javiti kada pronađem slovo D u svome imenu. Pa eto, zadovoljstvo mi je i čast obavijestiti te da sam konačno našao slovo D, s kojim sam upotpunio svoje ime. Našao sam ga u vjeri islamu, te sam tako uistinu postao sretan.”