Kada sam prvi put čuo za njega, to nije bilo po imenu. Ono što me zadivilo kod njega nije bio njegov ugled kod naroda ili položaj. Zapravo nije uživao nijedno od toga.

 

Kroz njegov primjer i primjer drugih poput njega mi učimo… Pomoći vjerovjesnika i njegovu poslanicu je od najvrijednijih djela koje čovjek može uraditi, ali malo ljudi u istoriji su imali snage ili hrabrosti da učine takav plemenit čin.

 

Tek kasnije sam saznao za njegovo ime. On je bio Habib ibn Musa an-Nedžar – nepoznat mnogima ali onaj koji će ostati počastvovan od Svog Gospodara.

 

—————

 

وَجَاءَ مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَىٰ

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek…

 

Za neke ljude čast leži u imenu, za druge u porijeklu. Kakogod, iz priče o čovjeku uviđamo da se Allah obraća ovom plemenitom vjerniku kao “čovjek”. On, Uzvišeni ga nije spomenuo po imenu već ga je spomenuo po njegovim djelima a to je dovoljna počast.

 

وَجَاءَ مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَىٰ قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani,

 

Ko je bio Habib? Gdje je živjeo? I najvažnije pitanje, šta je uradio pa je zaslužio da bude spomenut u posljednjoj Objavi, Kur’anu?

 

Habib ibn Musa je bio od iskrenih vjernika i sljedbenika poslanika Isa’a, alejhi selam. Živjeo je među narodom Antakije za vrijeme Isa’a. Nažalost, stanovnici njegova grada nisu požurili da se odazovu poslanici ili uputi, i iz tog razloga im je njihov poslanik poslao dvojicu ljudi vjernika, ali kako se ispostavilo oni su ih porekli i zanevjerovali u obojicu ovih vjerovjesnika pa im je Isa poslao trećeg kako bi ih podržao.

 

إِذْ أَرْسَلْنَا إِلَيْهِمُ اثْنَيْنِ فَكَذَّبُوهُمَا فَعَزَّزْنَا بِثَالِثٍ فَقَالُوا إِنَّا إِلَيْكُمْ مُرْسَلُونَ

kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, pa rekoše: “Mi smo vama poslani!” –

 

Sva ova trojica vjerovjesnika su pozivali narod Antakije ka uputi i pravoj poslanici Isa’a alejhi selam. Opomenuli su i donijeli radosnu vijest, pozivali i podnosili nedaće od naroda međutim grad je bio uporan i tvrdoglav u svom stavu:

 

قَالُوا مَا أَنْتُمْ إِلَّا بَشَرٌ مِثْلُنَا وَمَا أَنْزَلَ الرَّحْمَٰنُ مِنْ شَيْءٍ إِنْ أَنْتُمْ إِلَّا تَكْذِبُونَ

“Vi ste ljudi kao i mi” – oni odgovoriše – “Milostivi nije objavio ništa, vi neistinu govorite!”

 

Poziv ovih vjerovjesnika je samo povećao kod ovog naroda daljnju zabludu i pogreške. Bili su ustrajni u svom nevjerstvu da bi na kraju zaprijetili vjerovjesnicima:

 

قَالُوا إِنَّا تَطَيَّرْنَا بِكُمْ ۖ لَئِنْ لَمْ تَنْتَهُوا لَنَرْجُمَنَّكُمْ وَلَيَمَسَّنَّكُمْ مِنَّا عَذَابٌ أَلِيمٌ

Oni rekoše: “Mi slutimo da nam nesreću donosite; ako se ne okanite, kamenovaćemo vas i stići će vas, zaista, bolna patnja od nas.”

 

Ove vijesti su stigle do Habiba. On je bio poznat da puno ibadeti u pećini, daleko od ljudi ali kada je shvatio da su njegovom narodu poslati vjerovjesnici a da su ih oni utjerivali u laž, došao je trčeći – očit pokušaj da pomogne poslanicu.

 

وَجَاءَ مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَىٰ قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani,

 

Uprkos udaljenosti je došao da podrži i pomogne vjerovjesnike iako su bili daleko malobrojniji i nadjačani. Ne samo da je branio njih već i temelje svog vjerovanja.

 

أَأَتَّخِذُ مِنْ دُونِهِ آلِهَةً إِنْ يُرِدْنِ الرَّحْمَٰنُ بِضُرٍّ لَا تُغْنِ عَنِّي شَفَاعَتُهُمْ شَيْئًا وَلَا يُنْقِذُونِإِنِّي إِذًا لَفِي ضَلَالٍ مُبِينٍ

 

Habib je podržao poziv ove trojice vjerovjesnika pa su se ljudi okrenuli spletkama protiv njega ali to nije bilo dovoljno da uzdrma njegovu nepokolebljivost, naprotiv, to je samo povećalo njegov iman. Nakon što je odbranio ove vjerovjesnike od svog naroda i pomogao njihov poziv, on je potvrdio svoju poziciju i obznanio svoju vjeru:

 

إِنِّي آمَنْتُ بِرَبِّكُمْ فَاسْمَعُونِ

ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!”

 

Priroda kufra (nevjerstva) je da nikad ne može pobjediti istinu i da ne može izdržati svjetlo istine koje razara njegove tame ali isto tako iz svoje drskosti i oholosti se ne može potčiniti njoj.

 

Kakogod, Allahov je sunnet da On uzima šehide između ljudi i to je bilo najplemenitije odredište za Habiba ibn Musa’a. Ubio ga je narod Antakije zbog toga što je bio vjernik koji je branio istinu kada je bila napadnuta. Ustao je protiv ljudi iako je bio usamljenik, nemoćan u njihovim očima. On je bio čovjek od riječi i djela i to je razlog zbog čega ga Allah ne spominje po imenu, već opisujući detaljno njegova djela i citirajući njegove izjave iza kojih je čvrsto stajao:

 

قِيلَ ادْخُلِ الْجَنَّةَ ۖ قَالَ يَا لَيْتَ قَوْمِي يَعْلَمُونَبِمَا غَفَرَ لِي رَبِّي وَجَعَلَنِي مِنَ الْمُكْرَمِينَ

I reći će se: “Uđi u Džennet!” – a on će reći: “Kamo sreće da narod moj zna, zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!”

 

Što se tiče grada, njih ovo nije dojmilo. Nastavili su svojim putevima i nad njima se spustila Allahova odredba – užasan krik i kazna sa neba ih je zadesila, kao nagrada za ono što su uradili…