Kada se za nekog čovjeka kaže da je ponizan, to znači da je on, i pored toga što je plemenitog i časnog porijekla i izuzetno ugledan i utjecajan, u svakom pogledu i dalje skroman i skrušen, i da se nimalo ne oholi. Ova vrlina ubraja se u najljepše i najplemenitije osobine koje mogu krasiti jednog čovjeka, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dostigao je vrhunac i u tom pogledu, te se u tome sa njim niko, ni prije ni poslije njega, ne može mjeriti. Ove tvrdnje sušta su istina i potvrđuju ih, prije svega, autentično i vjerodostojno zabilježene riječi koje je izgovarao Poslanik i govori, vazovi, u kojima se obraćao svojim sljedbenicima, kao i različite situacije i događaji iz njegovog života, koji će kod vjernika, koji se upoznaju sa svim segmentima njegovog života, probuditi želju da se što više ugledaju na svoga Poslanika i da postanu što skromniji i ponizniji.

Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je ponuđeno da bira između dvije opcije: da bude i vjerovjesnik i vladar ili vjerovjesnik i pokorni rob, pa je odabrao ovo drugo. (Ahmed, Musned, 2/231, br. 7160, sa ispravnim lancem prenosilaca. Sličnu predaju, kao riječi Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, bilježi i Taberani, El-Kebir, 10/288, br. 10686) Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je o tome da ga je Uzvišeni Allah učinio najodabranijim od sinova Ademovih, prvim nad kojim će se raspuknuti kabur (na Sudnjem danu), kao i prvim zagovornikom i prvim od koga će zagovaranje biti primljeno (Muslim, Sahih, br. 2278), pa je zbog toga prednost dao tome da bude Allahov pokorni rob nad time da bude vladar, što je jedan od najjasnijih primjera njegove poniznosti i skromnosti.

Ebu Umama, radijallahu anhu, rekao je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je među nas oslanjajući se na svoj štap, pa smo (iz poštovanja) ustali pred njim, a on reče: ‘Nemojte (preda mnom) ustajati kako to čine stranci, nearapi, veličajući tako jedni druge.’” (Ebu Davud, Sunen, br. 5230; Ahmed, Musned, 5/253, br. 22235) Izraz “el-eādžim”, koji je upotrijebljen u hadisu, odnosi se na nearape, prvenstveno na Perzijance i Rimljane, ali i na ostale nearapske narode. U drugom hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ja sam samo (Allahov) rob, jedem kao što jedu robovi i sjedim kako sjede robovi.” (Ebu Ja‘la, Musned, 8/318, br. 4920)

U mnogim hadisima potvrđeno je, kako to prenose njegovi mnogobrojni ashabi, da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukoliko bi jahao na magarcu sa još nekim, tom drugom čovjeku obavezno dao prednost i stavio ga ispred sebe. Također, obilazio je siromahe i prisustvovao njihovim sijelima, odazivao se pozivu robova, a kada bi došao u sijelo, u društvo svojih ashaba, sjeo bi ukraj, na mjesto koje je bilo slobodno. Isto tako, odazivao se onima koji bi ga pozvali na vrlo skroman obrok, pa makar se radilo i o ječmenom kruhu i užeglom maslu. Većina ovih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, vrlina zabilježena je u različitim predajama koje, između ostalih, bilježe Bejheki, Šuabul-iman, 6/290, br. 8191, Nesai, Sunen, br. 1907, i Buhari, Sahih, br. 2069.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nemojte me (preko svake mjere) uzdizati kao što kršćani uzdižu sina Merjeminog. Ja sam, uistinu, samo Allahov rob, pa recite: ‘Muhammed je Allahov rob i Njegov poslanik.’” (Buhari, Sahih, br. 3445)

Za vrijeme obavljanja hadža jahao je na devi čije je sedlo bilo pohabano, a prostirka na koju je bilo položeno nije vrijedila ni četiri srebrenjaka. (Ibn Madža, Sunen, br. 2890)

Nakon što je, Allahovom voljom, oslobodio Meku i u nju, zajedno sa muslimanskom vojskom koja je nadirala sa svih strana, ušao kao pobjednik, na svojoj je devi jahao toliko pognute glave da je njegova plemenita brada, iz prevelike skromnosti i poniznosti pred Uzvišenim Allahom, skoro doticala sedlo jahalice.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je, po konsenzusu, najodabraniji i najbolji Allahov poslanik, govorio je: “Nijedan čovjek ne treba reći da je bolji od Junusa b. Mettaa.” (Buhari, Sahih, br. 3395; Muslim, Sahih, br. 2376), “Slagao je onaj ko kaže da je bolji od Junusa, sina Mettaovog.” (Buhari, Sahih, br. 4805).

Također je rekao: “...i ne smatrajte me boljim od ostalih poslanika…” (Buhari, Sahih, br. 4638), “…i ne držite me boljim od Musaa.” (Buhari, Sahih, br. 3408; Muslim, Sahih, br. 2373)

Isto tako, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Mi smo preči da posumnjamo (u način proživljenja, ako uopšte postoji mjesta za sumnju a u stvati i ne postoji, već je Ibrahim, alejhi selam, želio da mu se srce smiri) nego Ibrahim kada je rekao: ‘Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!’ ‘Allah ga upita: ‘Zar ne vjeruješ?’ ‘Vjerujem’, odgovori on, ‘ali bih da mi se srce smiri…’ (El-Bekara, 260).” (Buhari, Sahih, br. 4537; Muslim, Sahih, br. 151) I rekao je: “Da sam ostao u zatvoru onoliko dugo koliko je ostao Jusuf, odazvao bih se onome koji je pozvao (na izlazak iz zatvora).” Naime, Jusuf, alejhis-selam, odbio je da izađe iz zatvora sve dok se ne utvrdi šta se dogodilo sa ženama zbog čijih je spletki nepravedno završio u zatvoru. O tome Uzvišeni Allah kaže: “I vladar reče: ‘Dovedite mi ga!’ I kad Jusufu izaslanik dođe, on reče: ‘Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ‘Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale? Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!’ (Jusuf, 50).” Na to se odnose riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u ovoj predaji. (Buhari, Sahih, br. 3372)

Jednom prilikom neki je čovjek rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “O ti najbolje od svih stvorenja!”, a on mu odgovori: “To je (poslanik) Ibrahim.” (Muslim, Sahih, 2369)

Neke od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, supruga prenijele su nam predanja koja ukazuju na to da je pomagao svojoj porodici (Buhari, Sahih, 676), muzao ovce (Ibn Hibban, Sahih, 12/488, br. 5675), svoju je odjeću sam čistio i krpio, popravljao obuću (Ibn Hibban, Sahih, 12/490, br. 5676; Ahmed, Musned, 6/106, br. 24793), samog sebe posluživao, radio kućne poslove, konopcima vezao deve, timario devu koja je izvlačila vodu iz bunara, jeo sa slugom i pomagao mu da mijesi brašno, i svoje je potrepštine sam sa pijace nosio kući (Ibn Sa‘d, Et-Tabekatul-kubra, 6/174).

Drugom prilikom neki je čovjek došao Poslaniku u posjetu, pa kada ga je vidio, od nervoze se počeo tresti, a Poslanik mu reče: “Smiri se! Ja nisam vladar (da se treseš preda mnom). Uistinu, ja sam samo sin žene iz plemena Kurejš koja je jela meso osušeno na suncu.” (Ibn Madža, Sunen, br. 3312; Taberani, El-Evsat, 2/64, br. 1260)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda: “Jednoga dana otišao sam sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, na pijacu na kojoj je on sebi kupio šalvare. Platio ih je četiri srebrenjaka. Na pijaci je inače bio neki čovjek koji je za nadoknadu procjenjivao vrijednost robe, pa mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Procijeni (vrijednost ove robe) i nimalo ne umanjuj njenu pravu cijenu.’ Čovjek reče: ‘Ove riječi nisam čuo ni od koga drugog prije tebe.’” Ebu Hurejra mu tada reče: “O tvojoj neotesanosti i neznanju u vjeri dovoljno govori to što nisi prepoznao svoga Poslanika!” Tada čovjek žurno ustade, uze Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, ruku i poče je ljubiti, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Na taj način postupaju stranci (nearapi) sa svojim vladarima, a ja nisam vladar, već samo čovjek, jedan od vas.” Potom je uzeo šalvare i ponio ih kući. Kada se Ebu Hurejra ponudio da ih on ponese, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to je odbio riječima: “Vlasnik robe najpreči je da je sam i nosi, osim ako se radi o slaboj i nemoćnoj osobi koja to nije u stanju učiniti. U tom slučaju, neka mu pomogne njegov brat musliman.” (Taberani, El-Evsat, 6/349, br. 6594)

Svaki od navedenih primjera sam za sebe svjedoči da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio nedostižni uzor kada je o poniznosti i skromnosti riječ. Ako znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najsavršenije i najpotpunije Allahovo stvorenje, onda nam je jasno da su njegova skromnost i poniznost vid mudžize koju mu je Uzvišeni Allah podario kako bi i njome potvrdio autentičnost poslanstva. Međutim, i pored toga, muslimanima nije zabranjeno da se u tom pogledu na njega ugledaju i nastoje mu što više nalikovati, jer poniznost i skromnost nisu urođene osobine, već su osobine koje se mogu steći. A u kojoj će se mjeri određena osoba okititi ovim i drugim sličnim osobinama koje su krasile Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, uglavnom zavisi od iskrenosti namjere, kao i truda koji se na tom putu uloži. Zbog toga, budimo od onih koji se trude da i u pogledu skromnosti i poniznosti doslijedno slijedimo put Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer se ove osobine, nažalost, sve rjeđe pronalaze i kod onih koji samouvjereno tvrde da su dosljedni sljedbenici posljednjeg Allahovog Vjerovjesnika.

Amir Durmić, prof. / el-asr.com