Ponudio mi vodu za iftar

Jedan od najbogatijih trgovca u Saudijskoj Arabiji ispričao je sljedeće: “Pošao sam sam u ramazanu u jedan grad kako bih podijelio zekat. Svratio sam na odmaralište da obavim podnevski namaz i, kako sam bio veoma umoran, zaspah poslije namaza. Usnio sam da mi se neko obraća: ‘Robe, idi u taj i taj gradić, u njemu živi jedan dobri siromašni musliman koji već tri dana nije ništa jeo!’ Probudih se prestrašen. Promijenio sam maršrutu…

U taj gradić stigao sam u vrijeme ikindija-namaza; ušao sam u džamiju. Tu sam naposlijetku ugledao čovjeka koga sam usnio: tako mi Uzvišenog Allaha, odmah sam ga prepoznao. On nas je i predvodio u namazu. (Kasnije ću saznati da je bio imam te džamije, ali je svoj posao obavljao dobrovoljno, bez bilo kakve nadoknade.) Nakon namaza svi su izašli, a on je ostao. Obratio mi se: ‘Ti si stranac! Želiš li iftariti kod mene?’ Pristao sam. U džamiji sam ostao do akšama, učio sam Kur’an… Neposredno prije akšama, došao je po mene. Ušao sam u njegovu kuću. Boga mi, u njoj nije bilo nikakvog namještaja, djeca su na sebi imala pocijepanu odjeću. Kad je nastupilo vrijeme iftara, donio je vodu i rekao: ‘Izvoli!’ Vidio je na meni začuđenost, pa je rekao: ‘Ovo je sve što imam u kući. Boga mi, već tri dana samo vodu pijemo!’

Tad sam briznuo u plač, ganut tim prizorom. Zatim sam mu rekao: ‘Mene je tebi Allah poslao! Ja sam taj i taj trgovac. Allah mi je naredio da ti dam onoliko imetka koliko ti je dovoljno za godinu dana.’ Zatim je on, imam, počeo neutješno plakati govoreći: ‘Ne dovodi me u smutnju svojim imetkom!’ Mnogo vremena trebalo mi je da ga uvjerim da uzme ono što mu dajem. Međutim, uzeo je tek tri stotine eura otprilike.”

Abdurrahman Kuduzović, prof.

